Malo mi je bitno više koliko sam brz. Pa čak i kako dugo mogu trčati. Ali mi je bitno koliko dnevno/tjedno/…godišnje provedem aktivno. Nama kao vrsti je zapravo samo to bitno. Naravno da to ne znači da nas ne mogu interesirati i druge stvari. To isto ne isključuje da nam je možda bitno i koliko brzo trčimo ili koliko tereta možemo podići. To je stvar afiniteta. Dapače, budite snažni i brzi, jer to je dobro za vas. To je dobro za vrstu. Govorimo o problemu manjka doktora, a zapravo mi se čini kako imamo previše bolesnih i onih koji ne razmišljaju o svojem zdravlju. Nitko od nas ne živi samo za sebe. Nitko od nas nije otok. Svatko od nas ima nekoga kome je stalo do nas ili tko ovisi na neki način o nama. Naše odluke imaju odjeka na tuđe živote pa je korisno biti dobroga zdravlja i biti posvećen tome jer zdrave i snažne ljude je teže uništiti. Nisu neuništivi, ali treba se više potruditi. Budite snažna, bolja verzija sebe koliko god to možete. Za to ne treba biti prvak ni u čemu, već samo dosljedan.
No u suštini, bitno je jedino da radimo ono za što je naše tijelo zamišljeno, a to je kretanje. I to svakodnevno. Pred kraj 2021. sam nekako počeo promišljati o tome ozbiljnije – zašto imam dane u kojima ništa ne radim za svoje tijelo. Ali ne izgled tijela, već za funkcionalnost tijela i ljudskog organizma. I onda sam donio odluku da ću od tog trenutka nadalje pokušati svaki dan imati bar jednu tjelesnu aktivnost dnevno. Nekako sam si zadao da je to ili trk od 30 minuta ili bar 5km, jedno penjanje, 30 minuta teretane, vožnja biciklom na posao i nazad (ukupno 20km), joga,… a ako ništa drugo šetnja kvartom. I da ću auto voziti što je manje moguće. Ako nije veći šoping u pitanju, onda sve na noge. I sina neću odvesti do njegove mame već ćemo prošetati. Uostalom, to je samo 1km udaljenosti. Pa što nam je to? Ništa. OK, jedino ako je vani stvarno neko nevrijeme ili kišurina. Onda se vozimo.
Neki su me čak počeli pitati da što će mi onda taj auto, k tome velik? Pa volim ići i na more i na brda, a uvijek je tu i pas koji uzme gepek, a samo trkačke opreme ima previše za gepek. A di je ostalo?
Uglavnom, u jednoj godini ima 8760 sati, a ja sam u 2022. godini uspio biti u raznim aktivnostima (koje uključuju i vježbe disanja), preko 810 sati. To je gotovo 10% svakog dana u tjelesnoj aktivnosti kad se sve skupa zbroji. Je, to je zato jer ti imaš vremena! Ne znam točno koliko ja to imam vremena, ali trudim se spavati 7 sati dnevno, a na poslu sam 8,5 sati, s tim da moj posao ne podrazumijeva tjelesnu aktivnost no omogućava mi određeno i vrlo reducirano vrijeme za trening unutar radnog vremena poput korporativne joge ili odlazak u teretanu (dva sata na tjednoj bazi). I roditelj sam. I bloger i podcaster. I partner. A trudim se biti i društveno biće koliko je to moguće, jer kontakt s ljudima, prijateljima ili poznanicima mi je također bitan, ali ako je moguće ikako upakiram to u tjelesnu aktivnost. To je preko 2 sata dnevno dakle u nekom prosjeku. I ne, ne pišem ovo da bih se hvalisao jer koga je uopće briga što ja radim, već da bih pokazao da je moguće. Čak i pred sam kraj godine, u COVID-u u kojem sam nastavio bilježiti aktivnosti svakoga dana. Znam neke koji su tračali unutar svoja četiri zida. Zamislite da trčite 7km u dnevnom boravku svaki dan tijekom izolacije? Za to treba odlučnost, posvećenost i volja. To je tako. E sad, jesu li moji minimalni (samo izgubio njuh) simptomi rezultat puke sreće, drugog boostera ili upravo svakodnevnog rada na osnaživanju organizma kroz tjelesnu aktivnost i nutritivno jake hrane (bitno je što jedete, a ne je li to fino… to je samo mogući benefit), ja to ne mogu znati, ali sam sklon razmišljati da sam poduzeo sve korake kako bih bio maksimalno funkcionalan i što manje vremena proveo van stroja. Učinio sam što sam mogao. I Staru godinu smo ispratili aktivni planinareći po Sljemenu, a isto smo ponovili i na prvi dan Nove! U prekrasnoj prirodi, aktivni, okruženi predivnim ljudima… i Vitom, naravno. Ne znam može li bolje, ali meni je to upravo ono najbolje.
Kad god sam to mogao, vodio sam sa sobom svoje najmilije, Mateja i Maju. Uključivao ih po mogućnosti u što sam god mogao, a otvoreni poziv bio je čest i za sve ostale. Ja nisam ništa posebno. Žalosno bi bilo da netko pomisli da jesam jer to što ja radim može svatko. Samo treba donijeti odluku. Nije da se meni da svaki dan trčati u 5 ujutro s psom, ali kad me već ona probudi, zašto ne bih iskoristio vrijeme i napravio ono što je najbolje za oboje – da trčimo, da se krećemo. I eto pola sata aktivnosti, a to i nije nešto specijalno. Zašto kažem žalosno? Zato što bi to značilo da živimo u svijetu mediokriteta u kojem moja posvećenost djeluje posebna, a zapravo ne radim ništa drugo nego upošljavam tijelo da radi ono za što je stvoreno. I ništa više. Ja nisam nimalo poseban, ali možda upravo činjenica da previše ljudi ne radi ništa me stavlja na neko mjesto na kojem se ne vidim. Sebi nisam poseban. To može svatko. Ja znam da vi to možete.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
Thomas' Life Without Pause 
Pozdrav!
Odličan i inspirativan članak! Inače ne komentiram često, ali ovaj mi je top i nekako sam dobio poticaj da pohvalim i podijelim.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Hvala Vam Željko! Najiskrenije hvala i drago mi je da vas se dojmio. Svako dobro u 2023. ali i dalje! Samo vi komentirajte slobodno! Komentare uvijek rade čitam čak i kad su konstruktivne kritike! LP, T
Sviđa mi seSviđa mi se