Nekako se baš dobro posložilo da sam ovaj meni produženi vikend sva tri dana proveo na brdu. I svaki je bio poseban na svoj način. Ništa posebno planirano i vrlo spontano.
Subota – dan za obitelj
Sinku sam najavio da u subotu pičimo Leustekom i da se nalazimo s stricom Lukom. Još je u petak to sve skupa zvučalo sasvim solidno: Ok, tata! U subotu ujutro je onaj ludi tinejdžer u njemu već počeo davati otpor koji sam riješio škakljanjem za buđenje i znatiželjnim guranjem Vitinog nosa njemu u facu! I eto, skok na skok, diže se mladić i kreće vaditi “odjeću za planinarenje”. Jedno je pogodio – planinarske hlaće. Ostalo je tražilo intervenciju. Ispada da ovo moje nošenje odjeće na knap ima za nuspojavu da sinek može te stvari polako nositi. I tako moja Salomon kolekcija, hoću neću, lagano traži novo tijelo da ga ukrasi. Čak ne mislim da je to loše jer istini za volju, ne stignem to sve iznositi iako prilično eksploatiram sve što imam. Čemu će mi inače? Nije za čuvati.
Uglavnom, nalazimo se s Lukom i Majom kod Stare žičare, a pridružuje se i Boris. I uživancija. Prekrasan sunčani dan, savršen za šetnju. Isprva je djelovalo kako da bi moglo biti hladnjikavo, no majica, midlayer i šuškavac se čine kao sasvim solidna kombinacija (iako sam u torbi imao i pernate jakne “za svaki slučaj”). Šetnja do Stare Lugarnice na štrudl i pićence pa natrag doma na ručak. Odličan početak dana.
Nedjelja – dan za tekmu
Budim se u nekoj južini i ostavljam Maju da spava, a Mateju sam ponudio da ću ga odbaciti do mame, ako se probudi. I gle čuda, sinko se spustio na sviježe iscijeđeni sok. Taman da to srknemo i krenemo. Ja sam krenuo na ligu Medvednica Traila, 4. kolo Pila, koje je bilo odgođeno zbog loših vremenskih uvjeta pa se eto sada održavalo. Kretalo se sa Zagorske strane i to je prvi put da sam tamo bio. Iznenadile su me kuće koje sam tamo vidio. Da me netko ispustio usred toga, rekao bih da sam negdje u Sloveniji. Predivno. No došao sam trčati brdo, a ne gledati kuće. Moram priznati da je meni od svih liga koje postoje na brdu, ova posebno interesantna, a možda najmanje zastupljena iako bi trebalo biti drugačije. Sve ostale, koliko god legendarne bile, zapravo su već debelo poznate i rijetko mijenjaju stazu iz kola u kolo za razliku od ove koja svako kolo biva na drugoj lokaciji, a iz godine u godinu, mijenjaju se startovi ili smjerovi kretanja. Pila je nedvojbeno zajebano uporna u uzbrdici gdje na segmentima ima ozbiljne šanse da postane alpinistička. Ok, pretjerujem, ali u da je bilo kiše ili snijega, na tim nekim uzbrdicama bilo bi fakat zajebano. Cca 9.5km uspinjanja sa oko 700m elevacije i onda jurcanje od Hunjke nizbrdo prema parkingu Pila. Spust ide do cca 400m prije cilja i to junački brzo! Sve ono što mnoge plaši, meni je istinski gušt. Ja volim nizbrdice i sasvim sam solidan u njima. Cilj je bio samo držati se te jedne skupine od 6-7 trkača cijelu uzbrdicu i smanjivati međusobnu udaljenost na svakoj kraćoj nizbrdici. I načelno, uspio sam. Eto dan i pol kasnije, provjeravam rezultate i mogu reći da 18/57 nije uopće loše. Ja stvarno rijetko gledam rezultat, no trk na nizbrdici me ohrabrio da pogledam.
Ali ponajviše moram priznati da mi je bilo super doći na ligu koju premalo pohodim, a koja mi je otkrila neke nove staze po brdu. Apsolutna preporuka. Ujedno, sreo sam neke drage prijatelje i upoznao neke nove. Lijepo je bilo vidjeti Predraga, Mihaela i Branimira, a posebno mi drago vidjeti Tajanu i Nedeljka s organizatorske strane. Ma apsolutni vrh! Taman doza tjelesne aktivnosti pred podcast Bez pauze u kojem sam navečer ugostio Ivicu Skočića, ali o tome u slijedećem blogu!
Ponedjeljak – dan za snijeg
Vita i ja smo već dva puta bili vani, ali je kiša pljuštala i nismo ni jedan ni drugi bili nešto oduševljeni. Kako sam imao puno posla oko tipkanja dva bloga i slaganja jednog podcasta, žonglirajući s nekoliko objava na društvenim mrežama, odlazak na Sljeme koji mi se motao po glavi u verziji “tenisica” ili “turno skije”, nekako se nije činio previše izglednim. Sve do trenutka do kad mi Denis Kovačević nije poslao fotografije s brda kako gazi djevičansku bjelinu Leusteka. Svaka nedoumica je nestala onog trenutka kad se po treći put video od jučerašnjeg podcasta nije dao skinuti s iClouda. Tog trenutka nije više bilo dvojbi. Vrijeme je za brdo! Oblačim se, naravno u šorc, i odlučujem kako moram oprati još jedne tenisice. Jučerašnje pranje Salomon SenseRide 4 u potoku nakon lige, u prvi je plan bacilo Salomon Ultra Glide koje su trabale suho pranje u snijegu. Da je snijeg još bio suh, možda bi bilo suho pranje, no još uvijek je to onaj snijeg koji ako ne stisne minus, će se brzo pretvoriti u blato. No nije bilo razloga da se propusti jedna lagana i nepretenciozna rutica od Doma Željezničara preko Tigrovog oka na Leustek pa preko Činovničke livade na vrh i onda natrag do auta. Da, išao sam autom jer mi se nije dalo bljuzgariti s psom po blatu. Ali veselje je bilo u tome što sam uspio iza Tigrovog oka sresti i Denisa pa smo malo pročavrljali, a također i što je na samom vrhu bilo sunčano! Sunčano! Znate li što na mutni magloviti dan čovjeku znači sunce? Neprocjenjivo, zar ne?
Danas, sam trebao ići u Sloveniju s Majom. Ona poslom, a ja šalabajzati Ptujem i Mariborom s Vitom, no prognoza je bila stvarno loša. Čak je i njen poslovni put odgođen kasnije na pola puta. Ali razgovor sa Skoletom u podcastu dao mi je poticaj da ne tratim dano mi vrijeme i iskoristim ga maksimalno, ali o čemu smo točno razgovarali popratite u slijedećem blogu, odnosno ako ste pretplaćeni na podcast, dobit ćete obavijest vjerojatno. Uglavnom, zaista odlična i sasvim različita tri dana provedena na brdu!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
Thomas' Life Without Pause 