“Thomas, tebi mora biti jasno da si ti anomalija!”

Ako se ne varam, izjavio je to moj dragi prijatelj Zvonko Čubrić na našem posljednjem druženju u podcastu Bez pauze (parafrazirano i isprika ako sam fulao autora ove legendarne rečenice). Zapravo mi mami osmjeh taj opis. Netko bi se na prvu možda mogao i uvrijediti, no u svijetu prepunom mediokriteta i ljudi koji ne brinu ni o čemu osim o pukoj egzistenciji ili pak, na drugu stranu, isključivo o ugodi, ovo me svrstava u rijetke biljke koje bi možda mogle i opstati u svemiru prepunom izazova.

Ja, dakle, nemam ništa protiv biti anomalija, iako bih rado da predstavljam neki ljudski prosjek što bi mi dalo nadu u opstanak i vrste i ovog planeta zajedno sa svim divnim prirodnim vrstama koje nas okružuju, a kojih je sve manje i manje. Trebam to željeti. Ja sam dakle anomalija s predumišljajem i s tim mogu živjeti. Ne znam za vas.

I zašto ja to sve skupa radim… blog, podcast, objave na društvenim mrežama,… što sam dobio? Jednu osobu. Jednu po jednu. Da mogu sto po sto, bilo bi mi draže, ali tu dinamiku ne diktiram ja već oni koji mogu i žele čuti. I čak nije do mene, ono što ja govorim ili pišem, već što govore svi oni divni ljudi koji me okružuju i čije priče želim promovirati jer su posebne, jer su energične, jer zrače. Ali zašto? Jer sam optimist. Moram biti jer sam roditelj jednog prekrasnog mladog čovjeka kojem želim pomoći sagraditi bolji svijet. Nije mi dovoljno da su svi indiferentni prema kvalitetu života. Stoga se trudim jesti bolje, spavati dobro, kretati više, čitati, učiti, razgovarati, slušati i čuti,… biti bolji! Danas kad smo svi “prepametni” i “sve znamo” to je priličan problem.

Ljudi se čude komplimentima i lijepim riječima te s čudom gledaju kada im se obratite na taj način. Nepovjerenje do plafona, kao da sam opsovao, a ne rekao nešto lijepo što bi im inače imponiralo. “Što želiš?”. Pa ništa, samo sam iskren. Valjda smo navikli samo na slušanje kritika pa kad ih nema, dobro je. Nije dobro. Treba čuti nešto lijepo. Marina Drašković je neki dan u podcastu govorila o problemu validacije od strane društva, unatoč tome što bismo trebali biti svjesni kvalitete naših postupaka i onoga što radimo pa bismo tu trebali tražiti zadovoljoštinu. No ponekad je lijepa riječ, pohvala, kompliment,… vanjska validacija nešto što je ok. Ne treba živjeti za to, ali dobro dođe! Doduše, i meni je trebalo vremena da shvatim kad ti netko da kompliment, nasmiješiš se i zahvališ. Moj problem je samopouzdanje iako dosta ljudi misli da sam arogantni seronja koji s tim nema problema. Imam. Kao puno ljudi oko mene. No ja sam naučio cijeniti svoje vrline, poštovati tuđa mišljenja i prihvatio svoje nedostatke. Teško je zadovoljiti sve i to ne treba raditi. I nisam seronja. Ne volim takve. Ne trošim vrijeme na inat jer to je gubljenje vremena i ne “ljutim se vječno” na ljude. Samo se mičem od onih koji mi crpe energiju, jer čak i hiperaktivni ja nema neograničene zalihe energije.

Biti anomalija je zapravo kompliment. Nisam “lud” ni “otkačen”. Potpuno sam običan i uopće ne mislim da se treba truditi biti “poseban” na neki “čudesan” način. Nekima smo zanimljivi takvi kakvi jesmo i treba se okružiti onima u čijem društvu rastemo kao osobe, kao profesionalci, kao prijatelji i na koje ljude evidentno pozitivni djelujemo. A ako to znači da ću se okružiti anomalijama, prepunim energijom i ljubavi prema životu… neka bude tako. #budianomalija

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!