Čitam, odnosno slušam knjigu Outlive, doktora Petera Attie i čovjek govori neke najsuvislije stvari koje mi se vrte po glavi već neko vrijeme. OK, možda mi se vrte jer spadam u tu skupinu ljudi kojima je takav način života ispravan. Privlačan. Ideja da živim kvalitetno, ne vječno. Uopće ne želim živjeti vječno niti razmišljam o kakvoj dubokoj starosti u kojoj su me duh, intelekt, motorika, snaga, koordinacija,… napustili i ovisan sam o drugima. O drugima koji umjesto da žive svoje živote, brinu o meni. Ideja mi je toliko odbojna da je zastrašujuća.
Sad bi se netko meni blizak mogao pitati, razmišljam li tako o svojim bližnjima? Hoće li mi oni predstavljati teret? Iskreno? Onako kad sve ogolimo? Da, naravno. To je teret. “Ali oni su se brinuli o tebi!”, “Vrati dug!”,… hmmm… iskreno? Nisam naravno protiv pomaganja drugima. Tu nikad nije bilo dvojbi. Kome god mogu pomoći, pomoći ću. Ipak, trebali bismo si dati truda da minimalno tražimo pomoć od drugih. Nije tražiti pomoć loše no ideja je da smo samostalni što više moguće. I ja nisam nečovječan kako bi nekom površnom čitatelju moglo se činiti. Ja govorim o nečem kompleksnijem.
Brothers, what we do in life… echoes in eternity.
Maximus Decimus Meridus u filmu Gladijator, no izvori tvrde da je to izgovorio rimski car i filozof Marko Aurelije.
Neki dan u teretani slušam jednog kolegu koji se zapustio s kilama, a drugi mu pomaže da se vrati u formu. I ovaj prvi kuka kako mu je teško i kako će sad navaliti na prasetinu (apsolutno je svejedno što će jesti). “Jel već vrijeme ručka?” – pita se već očajan, pedalirajući kojih 5 minuta na orbitreku. Naravno, u maniri najboljih motivacijih govornika (ništa nalik tome u stvarnosti) ja mu objašnjavam da on nije sam na svijetu. Da to što radi, što se zapušta, direktno utječe na njegovo zdravlje, a indirektno jebe sve oko sebe jer ako je u problemu s visokim tlakom zbog loših prehrambenih navika i još gorim upražnjavanjem dnevne doze tjelesne aktivnosti, onda utječe na cijeli niz ljudi. Na svoju obitelj koja se brine i računa na njega, što zbog emotivne povezanosti što zbog jednostavne činjenice da svi imamo neku ulogu u obitelji, koju bi u slučaju bolesti netko drugi trebao preuzeti. Ja ne govorim o akutnom stanju. Ja govorim o daleko opasnijem kroničnom stanju koje izuzetno utječe na kvalitetu života. Ali tu nije kraj. Utječe i na poslovnu okolinu jer kad nisi na poslu ili kad nisi u stanju odraditi neki poslovni zadatak, netko to mora napraviti umjesto tebe. Netko to mora napraviti. U oba slučaja dolazi do dodatnog stresa na ljude koji imaju svoje obaveze, svoje stresore, svoje rutine koje su narušene, a bitne su im. Iskreno, možda sam mogao malo nježnije. Zvučao sam možda malo kao spoj Tony Robbinsa i Davida Gogginsa. Vjerojatno samo u svojoj glavi.
Pa kad tako postavimo stvari, onda moja ideja da se moramo moći brinuti sami za sebe što duže i nije tako neljudska. Ideja nije okrenuti nekome leđa, već omogućiti što bolje funkcioniranje. “A što bi ti bio, lijep leš?”. Iskreno, nikad si nisam bio posebno lijep, a godine čine svoje pa je o ljepoti bespotrebno i bespredmetno razgovarati. Dugovječnost je riječ koja je, kao i influencer, ušla u kategoriju psovki skoro unatoč činjenici da i jedan i druga imaju pozitivni predznak no šarlatanstvo i lažna proročanstva kojima su mnogi skloni, u želji da pokažu da postoji opcija brzog rješenja, navedene su pojmove stavili na shit listu. Navedenim pojmovima dodajte malo golotinje (jer seks prodaje), napučenih usana, isturene guzice, filter na fotki koji spegla facu bolje od najboljeg estetskog kirurga i eto rješenja. Naravno, tu su uvijek i neki “super preparati” koji sve to omogućuju u rekordno brzom roku. Ja ne želim živjeti vječno. Ja samo želim što manje provesti u bolesti. Brza smrt kad dođe moje vrijeme. Nadam se ne skoro jer nisam ništa slično planirao, a moja ljubav prema životu je prava romantika. No sporo umiranje kroz bolest jer nisam dovoljno vremena i paženje posvećivao zdravlju je nešto što me plaši i tjera da ulažem u sebe jednako kako ulažem i u edukaciju, stjecanje novih znanja, vještina, poslovni ili osobni napredak. Život je zajeban dovoljno da bih ja još sve to skupa pogoršavao svojom nebrigom.
Sve skupa, uz moj omiljeni parafrazirani citat Ernesta Hemingwaya kako čovjek nije otok, trebali bismo se zapitati što možemo učiniti sami kako bismo smanjili rizike i faktore koji negativno utječu na naše zdravlje. Radimo li stvarno na uštrb našeg zdravlja kako bismo zaradili novac koji ćemo poslije potrošiti kako bismo povratili zdravlje? “Thomas, ali naporan si s tim!”. Vjerojatno mnogima. I često se pitam zašto. Zašto sam im naporan, zašto to radim, zašto tako teško učimo,… zašto je evolucija oko tako jednostavnih stvari toliko spora. I znam da dok nam samima ne sjedne da nešto moramo učiniti, apsolutno je suvišno da nam bilo tko nameće svoje stavove, koliko god bili dobronamjerni. Ili čak ispravni. No moja je misija dugoročna. Tako ju želim vidjeti jer ne želim biti onaj kojeg boli kifla za ljude. Jer ti ljudi su i moje dijete, moj sin. To je okruženje u kojem odrasta i u kojem bi trebao postati čovjekom i odgajati svoju djecu. Pa se pitam mogu li mu kako to olakšati? Mogu tako što ću se brinuti za sebe da što manje vremena mu oduzmem za brigu oko mene. I meni će biti bolje, naravno. A ako utječem na okruženje, veće su šanse da bude okružen ljudima koji razumiju da je zdravlje nezamijenjivo. Da bez toga nema veselja. Nema tuluma. Nema zajebancije. Nema “lako ćemo”. Zdravlje nije nešto što se liječi, već nešto što se stvara godinama i ode u jednoj sekundi koji put. Vrijeme je nepovratno.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
Thomas' Life Without Pause 