Razgovaram s Elvirom i po ne znam koji put mu se zahvaljujem na još jednom prekrasnom događaju Kvarner Trailsa i kažem kako su ljudi ovdje posebni. Elvir je blagim glasom odgovorio da ovo vodi obitelj. Ti ljudi tamo, bez obzira koja je njihova uloga u organizaciji, jesu obitelj. Dugogodišnji prijatelji koji istinski vole jedni druge. Uz sve probleme koji iskrsnu, oni to rješavaju kao najskladnija obitelj i nije bitno pada li kiša ili sija sunce. Ovaj im je vikend bio posebno težak jer su izgubili jednog svog – Sebastijana Rubinića. Kad sam se čuo koji dan ranije s Elvirom, ispričao mi je kako je Sebastijan tragično stradao u tjednu prije starta utrke i znam da je svima tamo bilo izuzetno teško koncentrirati se na utrku kad je bol u srcu i praznina zbog gubitka dragog prijatelja. Stojimo na startu i gledam jednu članicu organizacije za vrijeme minute šutnje za Sebastijana, taman prije starta i vidim gutanje knedli i istinsku tugu. Naočale ne mogu to sakriti. Ona je u tom trenutku predstavljala sve njih, sve te članove obitelji koja se brine da mi trkači maksimalno uživamo u spoju prirode i trčanja, a proživljava teške osobne trenutke. Želio sam ju tada zagrliti, onako istinski, jer želio bih izgrliti sve te divne ljude za koje se nadam da sam bar neki daleki rođak koji volio biti dio te divne priče. Zagrlio sam ju na kraju. Imao sam tu sreću.

Ali svi znaju da show mora ići dalje. I tako je i bilo. Organizacija besprijekorna unatoč teškim okolnostima. Učka trail ima 3 verzije utrke: 16, 31 i 42 km. Prošle sam godine išao na 16, promijenivši utrku u posljednjem trenutku s 31 na 16 zbog druge utrke, tjedan dana kasnije. Ove godine ista priča, no sad ništa ne mijenjam. Idem na 31 jer želim obje utrke u Hrvatskoj iz Golden Trails National Series SLO-CRO. I tako je bilo. I tako sam sretan zbog toga jer mi Elvir već neko vrijeme govori da je to najljepša utrka. Naravno da mu vjerujem i ne vjerujem. Vjerujem mu da je prekrasna, ali istovremeno znam da su sve prekrasne. Zeleno i plavo. Surf and turf! Zelenilo prekrasne Učke s pogledom na Kvarner i njegovo plavetnilo. Iako sam uživao i prošle godine na kraćoj utrci, iskreno moram reći da su pogledi s proplanaka Učke u smjeru unutrašnjosti kao i prema Kvarnerskom zaljevu nešto posebno! Oduzimaju dah! Jučerašnji dan, nakon kiše, očistio je nebo i pogledi su sezali u nedogled. Da nije riječ o utrci, vrlo vjerojatno bih sjeo i buljio neko duže vrijeme u daljinu pokušavajući razaznati koje gradove gledam i vidi li se skroz za Zavižana. Predivno!

Nedorečena prognoza nudila je stvarno različite vremenske scenarije, ali je start bio okupan suncem. Utrka koja start iz Mošćeničke Drage uz rivu od koje se kreće na lungo mare sve do stepenica prema Mošćenicama blago je zagrijavanje za ono što slijedi. To je vjerojatno najteži dio utrke i zapravo je super što je odmah na početku kad ste odmorni. Stepenice koje idu u nedogled, praćene singlicom sve do okrepe negdje na sedmom kilometru. Nakon toga je “lako”. Zapravo, do tada ste prešli onaj najstrmiji dio i sve dalje zapravo ide puno tečnije. Ne znam kako je na utrci na 42 km, no 31 je bilo sasvim solidno i bez ikakvih kriza. Martina i ja smo eto trčali još jednu utrku paralelno i mogu reći da mi to baš odgovara jer imam s kim i malo laprdati. To je nešto poput izleta! Kao izlazak s frendovima. Samo što pivu popiješ na kraju, a ne na početku. Uspon po do prve okrepe je ujedno najteži dio i zbog izloženosti suncu pa osim što kvadricepsi mole za milost, a pluća i srce se pitaju što im to treba, znoj se cijedi kao da pada kiša, jer primjećujete da znoj kapa i s ljudi oko vas. Ali sve se to isplati na kraju.

Učka 31 ima sve! Šetnicu uz more, stepenice, mekanu zemlju, široke livade, proplanke i šume, šumske ceste i nešto asfalta, prolaz kroz mali odvodni tunel, strme singlice kroz travu ili korito potoka te livade s kamenim grumenima. I još mnogo toga. Znam da je danas teško sastaviti kalendar utrka jer gotovo da se svakog vikenda održava nekoliko utrka istovremeno, no postoji razlog zašto se ljudi vraćaju na ovu utrku, kao i ostale u seriji Kvarner Trailsa. Možda se i odlučim za slijedeću da bude 42. Jednostavno da probam sve. Znam da 31 mogu. I da mi nije muka već gušt.

A cilj? U cilju se prati sve i svaki je trkač veličina za sebe. Barem organizatorima. I ponovno imaš osjećaj da ulaziš u cilj UTMB-a iako je ove godine nekako izostao onaj broj ljudi od prošle godine koji su bili uz tu finalnu šetnicu. No organizatori se pobrinu sve to nadoknaditi jer unaprijed znaju tko dolazi (senzor čipa cca 300m prije cilja im to omogućava) pa se stignu pripremiti za najavu. Martina i ja smo utrčali kao i na Risnjaku opet u cilj i razmišljam možda je vrijeme za kakvu timsku utrku u kojoj ja pratim njen tempo. Ona trenira, ja zabušavam. I onda me šlepa pri kraju kao na Risnjaku. No ovaj put sam bio na visini zadaće, što je vjerojatno zato što je bila bolesna, a ne zato što sam ja bio dobro raspoložen. Iako jesam. Bravo Martina za treće mjesto u kategoriji W35 na Učka trail 31 te sveukpno četvrto mjesto u GTNS SLO-CRO među ženama. Isplatilo se ići na sve četiri utrke iz serije. Kapa dolje, pogotovo zbog konkurencije.

Kako god bilo, cilj zapravo govori ponajviše o utrci jer kao da ste došli na kakvu obiteljsku zabavu u njenom najpozitivnijem smislu. Dosta ljudi se znaju, a da i nije tako, vrlo je vjerojatno da će vas dočekati netko poznat ili dio vašeg tima, odnosno ekipe. Ove godine nam je falila Maja i njen osmjeh u cilju, no ostala je paziti na Vitu koja je premala da bi bila dio gužve. Vita je belgijska ovčarka od 10 tjedana. Ali istovremeno smo imali pravi mali šou druge Maje, one Urban koja je pobijedila na 42 km i u cilju nas već klasično zabavljala svojom vrckavošću. I onda kupanje u moru pa lagani prolom oblaka koji smo uglavnom popratili iz “vip lože” kod Darija Miškovića, terase taman iznad cilja utrke. Hvala Nataša i Dario na divnom prihvatu i gostoprimstvu. Veselim se i zatvaranju sezone u Malinskoj u studenom, ali ponajviše se veselim ljudima. Priroda je uvijek lijepa. Ekipa Kvarner Trailsa zna zašto to radi baš na tim lokacijama. Ali ljudi… svaka okrepa nudi osim fine papice i pravo minijaturno druženje s volonterima koji me uvijek oduševe. Ali ono, izuju iz cipela kad mi kažu “ali tu si doma”, što vjerojatno aludira na moj blog u kojem citiram Gibu: Ljudi evo me doma. Oni me prepoznaju. Mene. A ja ne mogu biti manji i nebitniji. Ali ne prepoznaju samo mene. Prepoznaju mnoge jer većina se vraća na ove utrke, a obitelj i dalje pomaže da se svi osjećaju fenomenalno na utrci! Hvala Kvarner Trails. Vidimo se uskoro i puno vas volim!

Neke sam fotografije preuzeo s FB profila Kvarner Trails-a, označene su njihovim žigom i ne polažem nikakvo pravo na njih.

Postoji i verzija na engleskom, ako želite podijeliti s prijateljima koji ne govore hrvatski.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!