Uzrujao sam se maloprije jer smatram da je ideja gubljenja sna potpuno apsurdna. Ne razumijem tu zaluđenost utrkama koje traju kroz noć ili još bolje počnu po noći, a još manje razumijem ideju gubljenje više noći sna u izlascima. Znanstveno je dokazano da se tijelo ne može naučiti na manjak sna niti je gubitak sna moguće nadoknaditi. Kad se tijelo počne gasiti baš ništa ne možete učiniti da to promijenite, a teško je to predvidjeti. Sad zamislite svog neispavanog kirurga kojem se date na stol ili vozača autobusa kojeg požurujete da vas odveze na more jer eto kasnite i “jeblagatastajanja”. Ja ne mogu ostati budan ispred televizora u 2030 sati. Ne mogu. Zapravo niti želim.

Naravno, iako su moje intencije plemenite, poduprte znanstvenim istraživanjima koja govore koliko je gubitak sna nenadoknadiv i koliko utjeće na naše zdravlje, mislim da sam prilično u krivu kad to vokaliziram. Onako, ukratko – čemu?! Zašto to uopće komentiram? Čemu sve te knjige koje govore o najnovijim istraživanjima ili istraživanjima koja već dva desetljeća govore o štetnosti gubitka sna, a imamo profesije čije radno vrijeme bismo trebali i mogli korigirati, no apsolutno to nitko, unatoč jasnim stručnim, profesionalnim i legitimno-znanstvenim argumentima nitko je hebe ni pet posto. I zašto se ja uzrujavam? Ionako nas je previše na ovom svijetu, zar ne? 8 milijardi! Otkud ta prokleta želja da budemo superheroji. To možemo biti i na puno bolje načine? Mi smo u stanju sve sj…ti. Imamo MMA borbe kao ultimativnu zabavu u kojoj dvoje ljudi jedno drugo pokušavaju onesposobiti, riskirajući i smrt pritom, dok masa kliče da to dvoje jedno drugo ozbiljno ozlijedi. Ja ne znam što je u tome ljudsko? Kako mi kao vrsta možemo biti ponosni na sebe?

Mogao bih sad redati primjere koji se naslanjaju na lošu prehranu, na loše međuljudske odnose, na činjenicu da su nas društvene mreže stavile u situaciju u kojoj “sve vidimo” što nam se prijateljima događa da je viđanje s njima gotovo suvišno,… i onda se pitam, koji ja klinac uopće ludujem oko svega toga. Ja se ne mogu baviti tuđim životima. Ne smijem. Ni zbog sebe ni zbog njih ni zbog naših odnosa. Svatko je odgovoran za sebe. Ako ne podržavam, ne trebam počkaljivati. Nije li tako? I jedino na sebe mogu utjecati i trebao sam bolje, a ne se uzrujavati. Od nećeg trebamo umrijeti, a od čega i kada teško da ćemo saznati unaprijed. Činjenica da nam je do nekoga stalo, ne daje nam za pravo da toj osobi tumačimo što joj je za činiti, kao što ta osoba nije dužna polagati račune zašto nešto čini, ako se to nama ne sviđa. Živi i pusti ljude da žive pa i da umru kako im je zapisano. Ne kako su planirali, već kako im je zacrtano. Ne postoji garancija da će nas “zdravi” način života dovesti do dogovječnosti niti dugovječnost ima isključivo veze s našim postupcima. Nešto je i u genetskom zapisu. Zato mi se čini da je najbolje da ljude samo odlučimo popratiti i njihovom životu te ispratiti kad odu u “vječna lovišta”. Tolike sam noći izgubio kao inspektor u policiji i tolike dane sam proveo na poslu jer eto takva je priroda tog posla da mi danas ne pada na pamet izgubiti noć zbog navodnog gušta. Nije mi gušt ako znam da time unazađujem svoje tijelo. “Ali fora je!”, “Nisi od akcije!”, “K’o stara baba si!”, “Jednom se živi!”,… e pa upravo ovo zadnje. Jednom se živi i nije nužno da se “zakoljem” nepotrebnom aktivnošću samo da bih sebi dokazao da vrijedim. Ja vrijedim. Ja sam si bitan i nema te udaljenosti koju bih trebao prijeći da bih sam sebi potvrdio da sam nešto posebno. Ja jesam nešto posebno, ali sebi i ne moram biti bolji ni od koga. Koliki ekstrem je dovoljan i zašto to radimo, čini se da nisam spreman razumjeti koliko se god trudio. No činjenica da ne razumijem ne daje mi za pravo da kritiziram i nekome nešto tumačim. Konja možeš dovesti do pojila, ali ga ne možeš prisiliti da pije. Treba pustiti ljude da rade što ih je volja. Potruditi se šutiti kad vam to nije po čejfu i to prije svega ide mene. Njihov život, njihova pravila, njihove konsekvence. Informacije su vani, a ni meni nitko do prije 4-5 godina nije mogao reći ništa što bih objeručke prihvatio. Zašto nam tako dugo treba da shvatimo?

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!