Boroša je utrka koju ne treba previše objašnjavati. Radi se o najstarijoj planinskoj utrci u Zagrebu, utrci koja povezuje glavni zagrebački trg s vrhom Medvednice. Za mene je ovo peti nastup i nije da već nisam pisao o utrci koja je meni posebna jer povezuje dvije moje osobnosti: dijete centra Zagreba i ljubitelja prirode, a posebno Medvednice. Dakle, znam rutu, znam što mogu očekivati, a ideja je bila ići ispod sati i pol. Iskreno, to je za mene bilo na rubu realnosti jer nisam u životnoj formi iako se osjećam odlično. Trčanje volim, ali samo je sastavni dio mog životnog režima kada je riječ o tjelesnoj aktivnosti. Nekako to uvijek doživim kao izlet, izlazak,… i usput da se malo nagazim.
I tako je bilo i u nedjelju. Želja za trčanjem je bila tu. Moja trkačka partnerica bila je Vita. Ne mogu reći da je bila od ikakve pomoći, ali tko to može očekivati od psa. I ne, ovo nije canicross utrka pa njena funkcija nikad nije bila (niti će biti) da me vuče. Takav scenarij nije moguć za mene jer ne bi bilo fer prema drugim natjecateljima, bez obzira što ljudi koji trče u sličnom tempu kao i ja ne pretendiraju na neko postolje. Tako je Vita od Zvijezde zapravo trčala samostalno. Tu me malo i preplašila jer je zapalila naprijed za nekim novim frendićima trkačima pa se ovom prilikom ispričavam na svojoj glasnoći dok sam ju dozivao te eventualnom ometanju u trčanju. Nakon Zvijezde sam ju pozvao uz nogu gdje se uglavnom motala do kraja utrke, povremeno trčeći ispred jer ipak, ona je brza za razliku od mene. Iako je utrka, teško da bi mi se zamjerilo moje vrlo slobodoumno trčkaranje sa psom po omiljenim mi bregima, imajući u vidu da ne paše svakom činjenica da pas bez lajne šalabajza okolo, no trudio sam se maksimalno da pas bude uz mene, a što manje oko drugih.
Ono što volim kod Boroše je zapravo to druženje na startu, gdje često sretnem ljude iz svog Zagreba koji, kao i ja, smatraju da biti dio trkačke zajednice gotovo traži pojavljivanje na ovom sportskom događaju, no bilo je prilično lijepo vidjeti mnoga lica iz drugih gradova koji su se odazvali na ovu utrku, vrlo vjerojatno jer su željeli biti dio tog zabavnog cirkusa. I zapravo, bilo je gotovo onako kako sam priželjkivao s tim da je teško nazivati to osobnim rekordom (personal best, personal record, PB, PR,…) jer se utrka iz godine u godinu mijenja zbog okolnosti na brdu (radovi na žičari u podnožju, na vrhu,…). Ipak, ideja od sat i pol se zapravo obistinila. Većinu vremena sam se izmjenjivao na poziciji s bratom Lukom, koji je odlično odradio utrku. Vrijeme nam je izašlo u susret nakon sunčanog cestovnog dijela pa je po dolasku u šumu, na Luestek krenulo malo oblačnije vrijeme. Jednostavno mi je pasalo! Vrijeme od sat i pol s još ponekom sekundom je odlično vrijeme. Treba biti sretan. I jesam. Je li moglo bolje?
Pa moglo je bolje, to je sigurno, ali ćemu promišljati o tome kao da je to samo neka moguća varijanta. U nedjelju je bilo tako kako je bilo i tko zna kako će biti drugi put. Tko zna kako bi bilo da sam trčao bez Vite koju sam isprva morao usporavati jer vjerujte mi, ako nije canicross, psa morate usporavati i zapravo gubite puno energije na usmjeravanje i kontroliranje psa (i koncentracije i snage). Dakle, trčanje sa psom uz nogu troši energiju, samo da znate svi oni koji idete. S druge strane, ništa nalik mojoj drago Mimi koja je opet krenula put vrha u vatrogasnom odijelu. Svaka čast svima koji su završtili, a organizatoru neka je sa srećom za slijedeći put. Koloture su nedvojbeno jedna legendarna dionica i ako vas nešto bude izbilo iz pluća, tenisica i svega ostalog iz čega se da izbiti, onda je to dionica ispod sidra, vučnice za skijaše na posljednjih 300m do cilja. Čak mi je odgovaralo što je utrka stala tamo, a ne da smo se morali vući do Tornja jer teško je upogoniti noge kad pluća žele kolabirati. Ulaza u cilj s bratom je nedvojbeno lijep način za završiti utrku. Bratska ljubav nije nešto čudesno, bar ne nama dvojici. Prepuna je rivalstava i naši razgovori su često naporni i nama i (posebno) ljudima oko nas pa je sasvim lijepo staviti drugačijeg sadržaja u taj odnos. Nije prvi put da ulazimo u cilj zajedno (na Ceneru smo to već napravili), ali je svakako lijepo. Hvala buraz na društvu i na toj “pozivnici” na guranje van zone komfora u kojem je puls prilično često bio oko 180 otkucaja u minuti. I neka je. Preživjeli smo obojica i okitili se finišerskim medaljama! Bravo za nas! Bravo za još jedno izdanje Boroše!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
