Meni je odlazak na utrku van Zagreba uvijek projekt. Ono, natoči gorivo, napuni ENC, satnica odlaska, provjera vremenskih uvjeta,… uglavnom picajzla sam oko toga. Ipak, odlazak u Bjelovar na utrku ne bi trebao biti ništa slično tome. Bar ne ljudima iz Zagreba. Bjelovar je na oko sat vožnje od Zagreba, ne plaća se cestarina, ceste su solidne i nemrete juriti jer je svugdje ograničenje 60kmh, naravno kad siđete sa autoceste, tako da nema ni neke potrošnje goriva baš. Logistički gledano, ne možete se izvlačiti na troškove puta ili distancu.

Za Fun Run sam čuo još prošle godine, ali nisam mogao doći. Moja draga prijateljica Nina, inače fitness trener i nutricionist u centru Vita Olimpica kojeg je ujedno i vlasnica, nije se dala smesti pa je i ove godine poslala podsjetnik i pozivnicu. A kako joj odoliti? Poznajem i nju i njenog muža Marka već godinama, a osim što su oboje treneri i ljubitelji sporta, divni su ljudi pa mi druženje s njima nikad nije bilo mrsko. Čak štoviše, uživao bih u kavi i druženju na plaži s klincima jednako kao i jutarnja trčanja s Ninom ili vožnju biciklom po Murteru u zvizdan s Markom.

Ovaj put je Nina imala štand sa super-ukusnim shake-ovima i kuglicama pa nismo mogli trčati zajedno, no morao sam probati te njene delicije u kojima oni koji redovno kod nje treniraju sigurno uživaju na dnevnoj bazi! Kod nje se trenira dobro i fino papa.

No iako sam jedva čekao vidjeti prijatelje, u Bjelovar sam došao zbog vesele utrke, odnosno Bjelovar Fun Run. Parkirao sam auto na otprilike 100 metara od glavnog gradskog trga, korza, i od trenutka izlaska iz auta jasno je bilo u kojem smjeru treba ići jer se vesela glazba čula prilično dobro navodeći gdje je glavni događaj. Dolaskom na središnji trg, odmah sam sreo svoje domaćine s kojima sam se srdačno izgrlio, a moj sinko je odlučio vidjeti što teta Nina ima na štandu pa je dobio i jedan fini shake po svom odabiru namirnica. Sinko veli da je super fini, a ja se kasnije i posvjedočio! Uglavnom, požurio sam podići startni paket jer se lagani red već stvorio. Nije se čekalo nešto pretjerano, no iskreno, ako organizator priželjkuje veći broj natjecatelja, vjerujem kako bi se tu možda dalo malo poraditi na strategiji. Naravno, sve se stiglo, ali eto, želim biti objektivan pa reći da je možda moglo brže. Možda jedan kompjuter više da ide brže, no ne smatram to krucijalnim za utrku, bar ne za ovaj put. Zavirujem u vrećicu s logom utrke, a u njoj dva energetska napitka sponzora, trkačka majica sa logom utrke, proteinska pločica i u konačnici broj sa čipom. Za 130 kn, čisto solidno s tim da su “obećali” i finišerske medalje. Osobno više volim medalje od majica jer s majicama više ne znam što bih, a nisu mi za posao baš pa ih dijelim svima. No medaljice su mi krasni suveniri, a kad mi je propuh u stanu zvuče kao wind chimes.

Ostavljam vreću/ruksak kod Nine i nakon kraćeg druženja sa dragim mi domaćinima uz odličnu glazbu DJ Vedrana Cara, radijskog voditelja sa Otvorenog radija, ljubim sina i sa njegovom šnaucericom Danom (štene) krećem na start. Iskreno sam mislio da bi se mogla prepasti mnoštva i galame, no začudo, upravo suprotno očekivanjima, buka ju je činila živahnijom (ne, nije mi ovo prvi pas i znam prepoznati kad je pas u drami). Ipak, ostali smo na samom začelju kako se ipak ne bi dogodilo da ju netko nagazi u gužvi.

Buka? Galama? Onakva kakvu svaki trkač želi čuti i osjetiti na utrci. Uz stvarno odličnu mainstream pop/dance glazbu koja je podizala ionako dobro raspoloženje tog prekrasnog subotnjeg popodneva, na startu su bili dečki sa bubnjevima koji nisu japanski Yamato, no od početka je bilo jasno da će nadglasati…. sve! Iskreno i nedvojbeno: WOOOOW! Odlični! Utrka je bila na 5 i 10 kilometara, a s obzirom da sam došao čisto revijalno, podržati utrku i trčati sa psom, prijavio sam se za kraću verziju. Start je bio zajednički, a na startnoj crti pretendenti na postolje bili su poznata trkačka lica, što mislim da je super! Treba podržati, a pretpostavljam da je na manjim utrkama manja konkurencija pa je vjerojatno riječ i o kalkulaciji natjecatelja. Sasvim ok. Svima dobro vjerujem.

I tako mi startamo uz fantastičnu galamu glazbe, bubnjeva i publike. Pokušavam lagano krenuti kako ne bih psa istraumatizirao no ona kao da si ju pustio na trke pasa! Ispalila se! Rekao sam si, ovako nećemo moći do kraja. Ja ne mogu tako brzo koliko ona na startu, a kako je mala još, neće ona dugo tako moći. Imamo 5 km što znam da može bez problema, a sama trasa utrke nema elevacije, bar ne neke koja bi bila vrijedna spomena. Trči se cestom u centru, ulicama oko glavnog trga i potom po “ravnoj šniti” do rotora pa nazad. To je jedan krug od 2.5 km. Prvi krug šibamo k’o ludi! Dana skoro da me vuče, a ja ju pokušavam usporiti kako bismo ovo ipak istrčali, bez obzira na tempo. Pokušavam razgovarati s njom, objasniti joj strategiju, negative split, tehnike disanja i kadencu, no nije nimalo zainteresirana. Nju zanimaju psi sa strane, limena glazba (ajme divni su) koja svira na toj ravnini taman između dva smjera utrke, bicikli i sve drugo. Pred kraj prvog kruga mrvicu mi posustaje, ali nije me briga jer nisam došao ganjati rezultat. No onog trenutka kad smo ušli u ravninu prema cilju, kad je opet čula bubnjeve i galamu publike, eto ti nje u svom elitnom izdanju! Prpošno me vuče u drugi krug poput glavne zvijezde predstave jer publika ju obožava. Nisam nikoga čuo kako mi dobacuje: “Ajme kakav muškarac!” ili nešto slično, no njoj se svaki čas netko divio na glas! I staro i mlado! Žalim ako se osjeća mrva ljubomore u mom glasu, no što sad, navikao sam da publika kliče moje ime i baca ruže pa me sad malo ovo deprimira. Naravno, zajebavam se, u slučaju da netko nije shvatio.

Drugi krug limena je glazba samo meni bila interesantna, a Dana je, čini se, postajala svjesna kako nisam laprdao gluposti o pejsanju pa se sad njena početnička strategija počela činiti kao loš odabir. Uhh… kakvo ushićenje i osjećaj pobjede s moje strane. No kao pravi sportaš nastavio sam ju bodriti i prilagodio se njenom tempu. Ipak, kako je riječ o attention freak-u, čim je opet čula onu buku bubnjeva u cilju, pojurilo pseto samo od sebe kako po Bjelovaru ne bi pričali da je zagrebački pas loše trčao. Ja sam naravno bio potpuno nebitan u cijeloj toj priči, ali mi je drago da se ona lijepo provela. Meni isto nije bilo loše.

U cilju vam dijele i druge energetske pločice te boce s vodom. Što se tiče okrijepe, ona je bila u ciljnoj ravnini, a ako se ne varam riječ je o vodi, no ne mogu reći sa potpunom sigurnošću jer nemam običaj na 5km ići po okrijepu. Da ne mislite da sam zaboravio onaj “suvenirčić” – medaljica je jednostavna, glinena ili keramička (ne znam jer se ne razumijem, no nije metalna ni drvena), ali je jednostavna i slatka.

Još malo o tome kako “ni meni nije bilo loše”… ma ljudi moji, bilo je divno. Bjelovar je bio uz trasu trčanja i bodrio natjecatelje. Utrka i domaćini su divni. Trasa je dovoljno široka da može komotno primiti do 1000 natjecatelja, a navodno nas je sada bilo oko 400. U Zagrebu su neke utrke imale puno uže trase sa više sudionika. Ujedno, vjerujem kako grad i dalje ostaje funkcionalan unatoč zatvaranju prometa na tih 2 sata. U cilju me dočekuje moj sinko na kojeg Dana skače s veseljem. Sinko me grli i čestita, što mi je jedino bitno. Čestitaju mi još neki koje upoznajem sad pak uživo, jer smo eto samo fejsbuk trkački frendovi. Hvala Marku što mi je dofurao sina da me dočeka u cilju. Krasan je to gospodin, čak me snimio pri ulasku u cilj te počastio pivom lokalne male pivovare Zeppelin. Popili smo mali Racoon Porter i reći ću vam da je prilično dobar (ja sam sam osobno ljubitelj Stouta, ali Porter može uvijek kao zamjena).

Jedna zanimljiva crtica sa starta vezano za Freud’s Runners-e koje sam predstavljao u Bjelovaru. Stojim ja tako na začelju sa Danom, kad mi veli mladić do mene kako ima on frenda koji ima vižlu s kojom trči neke opake kilometre. Ja njemu odgovaram kako je ovaj pas na mojoj majici (pa mu pokažem logo FR majice) isto tako vižla i zove se Freud po kojem mi nosimo ime. Nisam ni izgovorio, a mladić skoro pa viče: “Da, da, o Robertovom Freudu govorim. Nisam ni skužio majicu!”. Uglavnom, kratko smo popričali i utrka je startala. Svijet je malen, ali mi je drago da se eto dobar glas o Freudu i njegovim trkačima čuje i dalje od našeg malenoga kruga sportskih entuzijasta, koji su u istu tu subotu u sastavu Tamara-Ivica-Marko trčali Sljeme trail u sklopu Medvednica Outdoor festivala. Ne možeš biti na dva mjesta istovremeno, osim ako nisi Ivica Skočić Skole pa valja poslati izaslanstva na sve strane. Mene je eto “zapala” ta sreća da odem u Bjelovar na općenarodnoveselje i nije mi žao iako već godinama ciljam i Sljeme trail, no nikako da se poklope Venera i Mars sa Jupiterom… ili čime god.

Apsolutno lijepo iskustvo i sve što bih rekao “ponovilo se”. Želio bih dovesti još ljudi iz Zagreba na iduću utrku u Bjelovar i možda istrčati cenera jer staza nudi mogućnost brzog trčanja, a ulaz u cilj ipak ima gotovo nikakvu, ali ipak postojeću nizbrdicu. Taman za finišerski šprint. Ono što je mene začudilo na kraju jest da smo Dana i ja istrčali sasvim solidno prolazno vrijeme s obzirom da je riječ o njenom prvom nastupu i neiskustvu koje se pokazalo kao krucijalni faktor, no vjerujem kako smo ipak pobijedili u kategoriji “pas sa vodičem” unatoč ne postojanju iste kategorije. Možda slijedeće godine ubace i to. Nikad se ne zna. Utrka je neka kombinacija Zagrebačkog noćnog Cenera “u nastajanju” u križanju sa utrkom koja se održavala na Zrinjevcu u organizaciji “Run & Trek”-a. Bilo bi krasno da se razviju jer mi se čini da im sve može ići na ruku! Bravo Bjelovar i da se vidimo dogodine.