Površan ili baš kako treba

Nema savršenstva! Znam da nisam otkrio toplu vodu sad, ali ljudi koji teže savršenstvu i savršenim okolnostima češće ispadnu frustrirani, nezadovoljni ili čine sve oko sebe takvima.

Iskreno, u životu je bilo trenutaka u mom poslovnom životu u kojem čak težim “savršenstvu” kada bi mi supervizor priznao da je projekt super no uslijedilo je ono iritirajuće “ali”. Ako je super, onda nema “ali. Nema. Ili nije super. To je u mojoj glavi vrlo jednostavno, a svoj posao prilično ozbiljno shvaćam.

No u privatnom životu, koliko se god trudio posložiti sve segmente, naučio sam da je isti taj život prilično nepredvidiv. Roditeljstvo te nauči uglavnom svim bitnim stvarima vezanim za tvoju nesavršenost. Jednu od najboljih stvari koju sam ikad čuo kao savjet je da ne sanjamo o velikim stvarima, već da stvorimo nizove kratkoročnih ciljeva. Zašto? Jer bismo mogli završiti zarobljeni u pokušaju ostvarivanja “životnog sna” koji se nikad neće ostvariti. Iskreno, meni to ima smisla. To ne znači da biste vi trebali tako živjeti, ali meni se čini logičnijim. Valja imati na umu kako su vaši “kratkoročni ciljevi” nekome nalik na njihove “životne snove”, no to je stvar percepcije i odnosa prema životu.

Cijeli govor

Ljudi pokušavaju pronaći sreću trčeći za savršenstvom, a čude se drugima oko sebe koji su po njihovom mišljenju površni. Zamislimo da jedan partner zatraži drugog da obriše prašinu na polici i ovaj to učini. Na to dođe onaj “tražitelj” i počne komentirati kako nije dobro. Ako želiš “savršeno”, učini to sam, onako kako tebi odgovara. Naravno da možemo utjecati jedni na druge kako bismo unaprijedili i odnose i kvalitet brisanja prašine, no bedasto je očekivati savršenstvo za neku tako banalnu stvar.

Isto se odnosi i na sve moje sportske rezultate. Danas gotovo da i ne pratim koliko brzo trčim, koliko dižem, koliko mi treba biciklom od doma do Stare Lugarnice,… iskreno, ne da mi se. Počeo sam pratiti stvari oko sebe i to me čini veselijim. Već dosta dugo se ne uspoređujem ni sa kim osim sa samim sobom, ali ovo je sasvim novi nivo u kojem su mi rezultati na dnevnoj bazi prilično nebitni. Hoću li istrčati cenera za 45 ili 48 minuta? Iskreno, ne znam kome bi to bilo bitno.

Netko bi rekao da je to površno razmišljanje, jer bih trebao imati neki cilj. Ja i imam cilj, ali moj se cilj ne nadovezuje na brzinu već izvršenje radnje. Kad se penjem na stijenu, želja mi je samo ispenjati smjer. Navikao sam kako mi za teže smjerove treba i po tri tjedna. Da! Tri tjedna. A gotovo svaki put vidim nekog kako to ispenja isprve ili bar u istom treningu. No ja svaki put gledam što ta osoba radi i učim pokrete. Pokušavam različite načine i strpljiv sam jer vjerujem da ću s vremenom uspjeti. Ali ne stavim pred sebe cilj koji je trenutno neostvariv. Ne stanem pred smjer koji je težine 7b i sam sebi kažem: “E sad ćemo ovo riješiti!”. Ne! To nema nikakvog smisla. Ja nisam na tom nivou, nemam tog znanja, tehnike i vještine koja je potrebna za savladati taj izazov. Možda ni neću nikada posjedovati, ali znam što mogu ili što je vrlo izvjesno da bih mogao savladati.

Čovjek treba biti svjestan svojih mogućnosti. Napredovanje ovisi o mnogim faktorima, no najbitniji smo mi sami i naša upornost. “Ja nikad neću trčati brzo poput Robija!”… iako je malo vjerojatno da bi se to ikada dogodilo, iskreno je moguće da ja jednog dana trčim brže od njega. Ja to ne mogu znati. No u ovim trenutnim okolnostima apsolutno je bedasto uspoređivati moja vremena s njegovim. Fizionomija nam je drugačija, preko 10 godina razlike, volja, obaveze, želje,… ali to ne znači da ne možemo zajedno uživati u sportu. I to čak na istom događaju. Na istom treningu. Na istoj utrci.

Zajednički nazivnik: volimo sport. Sve što je bitno!

Lijepo je sebi postavljati ciljeve. Reklo bi se da je i korisno. No ako se počinjete identificirati sa svojim ciljem, mogli bi isto tako poistovjetiti sa neuspjehom. Vi niste nužno “vaš neuspjeh”. Vaš neuspjeh je možda samo usputna stanica na putu do vašeg cilja. Možda treba utvrditi gradivo. Ali ako i postoji netko tko bi vas mogao kritizirati, to biste mogli biti samo vi sami. Nemojte se dati uvući u rasprave u kojima se uspoređuju rezultati kao da je to nešto bitno (osim naravno ako niste ozbiljan natjecatelj). Rekreativac bi se više trebao baviti uživanjem u aktivnosti. No vi želite biti brži, jači, spretniji, spremniji,… željeli biste trčati brže od svojeg prijatelja, susjeda, kolege s posla, životnog partnera,… to je sve legitimno. Imate potpuno pravo na to, no osobno smatram da je i tada bitno shvatiti da se prije svega morate natjecati sa samim sobom od dana ranije. Ili čak od samog sebe tog jutra. Morate upotrijebiti svu mentalnu snagu kako biste se tjerali onaj korak dalje, onu bržu izmjenu nogu, bržu kadencu, ono još jedno podizanje utega s poda za koje niste mislili da je moguće. Jer vaš suparnik kojeg želite pobijediti vrlo vjerojatno ne misli na vas. On je najvjerojatnije u svojoj vlastitoj boli, tako da ostajete samo vi i vaša upornost. Ali što i ako upornost izostane. Taj dan, taj tjedan pa možda i mjesec? Što ako se nastavite kretati, ali ne “oborite” ni jedan jedini rekord? Ako ste na trenutak pomislili “pa ništa” onda ste vrlo vjerojatno u pravu. Baš se ništa neće dogoditi. Vaš suparnik će i dalje trenirati za sebe i neće se obazirati na vas, a vi ćete vrlo vjerojatno i dalje biti bolji od 95% populacije koja vas okružuje samo zato što ste se nastavili kretati. Netko bi vam mogao “prigovoriti” kako se nalazite u zoni komfora, no iskreno koga bi to trebalo biti briga hoće li se iz vašeg treniranja ikada razviti nešto što će obarati rekorde. Ako to vama nije bitno, dovoljno bitno da trenirate kao da se spremate za Olimpijske igre, onda je vrlo vjerojatno da to nikome drugome nije bitno. I to je sasvim ok. Iskreno, koji god pristup odabrali i primijenili vi ste pobjednik i neka vam to bude jasno. Pobjednik nad onom učmalom inačicom sebe koja na kauču razvaljuje čipse uz maraton turskih sapunica na TV-u… ili čudesno nezanimljiv derbi Dinama i Hajduka.

Neki dušobrižnik bi vam mogao reći kako ste površni u tom sagledavanju treniranja, no kada je riječ o mojim potrebama za sportom, meni je sadržaj u većini slučajeva bitniji od zadovoljavanja forme. Naravno da ima dana kad odradim trening jer smatram da je to bitno iako mi se silno ne da. Prisilim se i odradim… nešto. Da, meni je to bitno. I to često tada nema neki savršen smisao. I ne treba imati jer je meni bitno da se bolje osjećam, a bolje ću se osjećati ako sam ipak nešto napravio. I opet sam pobijedio. Sebe samoga.

No površnost u tehnici izvođenja pojedine sportske discipline za mene nije opcija. Ne mogu reći ni da sam blizu savršenstva, no težim što boljoj formi izvođenja vježbi. Uspijevam li? Pa ako je suditi po broju ozljeda, reklo bi se da mi ide sasvim ok. Zadovoljan sam. Ozljeda uvijek ima. One dolaze i kad se ne baviš ničime. No ja se od većine svojih ozljeda brzo oporavljam, ako do njih i dođe. Trudim se paziti pravilno trčati i promišljam o posturi tijekom trčanja. Kad dižem utege trudim se razumjeti bio-mehaniku pokreta vježbe koju koristim, kako bih maksimalno iskoristio tijelo i što manje ga ozlijedio. Treba mi to tijelo jer drugo nemam. Na stijeni se trudim što je više koristiti promjenu pozicije tijela u odnosu na stijenu, a što manje koristiti mišiće. Naravno da mi fizička sprema pomaže, no isto tako može biti vaš neprijatelj jer se više oslanjate na snagu umjesto na tehniku pokreta. Uvijek ću dati prednost tehnici i razvoju vještine u odnosu na snagu i brzinu. Valja shvatiti kako se poboljšanom tehnikom optimizira pokret pa se zapravo na taj način približavate povećavanju brojki, kao nekom standardiziranom mjernom sistemu vaše sportske spreme.

Dakle, da rezimiramo. Ako želite biti najbolji u kvartu, gradu, zemlji ili cijelom svemiru, morate tako trenirati. Kao da vam život ovisi o svakom vašem treningu. Vrlo je vjerojatno kako to nitko neće razumijeti osim vas, no zapravo je to prilično nebitno. Bar bi vama trebalo biti. Možete pogibati na svakom, ama baš svakom treningu.

Imajte samo na umu kako je vaše potpuno legitimno pravo da ste totalni amater. Da na vaše sportske aktivnosti ili čak uspjehe neki gledaju kao trećerazrednu aktivnost, što zapravo više govori o njima nego o vama jer je zaista upitno kako je moguće da imaju toliko vremena baviti se sa tako trivijalnom stvari poput uspoređivanja sebe sa vašim treningom. Nemojte se dati smesti. Kod mene se gotovo periodički izmjenjuju trenuci (koji puta traju i mjesecima), da zapnem kao sivonja u jednoj stvari, dok drugu gotovo marginaliziram, a držao sam da sam dobar u tome. Prioriteti vam se mijenjaju, kao i vaše ambicije. Meni je to sasvim prirodno i prihvatljivo. Život je prepun promjenjivih varijabli i treba ga tako prihvatiti, a to nas čini prilagodljivima i na taj nas način zapravo još dodatno unapređuje. Bitno je samo da se krećete usporedno sa vremenom, jer vrijeme neće stati zbog vas.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Up ↑

%d bloggers like this: