Gledam fotke frenda koji vrlo često šalabajza po slovenskim Alpama i jedna od prvih stvari koja se nameće jest – sunce! Iz perspektive zagrebačkog sivila to se doima nestvarnim. Antonio osim što je vrlo simpatičan lik i odličan penjač, ima prilično dobro oko pa me gledanje njegovih fotki vrlo često učini blago zavidnim i ljubomornim, ali u nekom pozitivnom smislu. I često ćete njegove fotke vidjeti na FB stranici Planinarski kutak (ako ste član naravno).
Unatoč činjenici da je nebo ipak drugačije što idete više, mora vam biti jasno da i na visinama ima oblaka i sivila. Ali ne morate ići daleko da biste vaše uobičajeno sivilo i maglu zamijenili sa malo sunca. Nije baš svima moguće s obzirom na radno vrijeme i kraći dan u hladnije doba godine, no vikendom bi zasigurno to trebalo iskoristiti.
Prvu srijedu u studenom Robi i ja smo otišli na Jutarnju gelender ligu i dočekali svitanje na brdu iznad Zagreba. Zalazak je lijep, no buđenje dana ima svoj neki posebni štimung. Grad je bio okupan mrakom i maglom, no u jednom trenutku, otprilike na 750 mnm izdižemo se iznad toga, kišica nestaje, a pogled puca prema moru oblaka koji okružuju Medvednicu koja djeluje poput otoka. Fenomenalno!
Ima ljudi koji vole more više od svega. Respektiram to. Svatko ima pravo biti što želi, no meni je sve lijepo. Da budem precizniji, tražim ono lijepo gdje god išao. Ljudi “sa mora” koji dođu živjeti u Zagreb znaju reći kako ovdje zna biti “sivo”. Istina je, zna koji puta biti i tjednima sivo tijekom jeseni i zime. Sjećam se godina kada bi i po 30 dana bilo bez sunca. Rijetkost je to, no dogodi se. Ali i za to ima lijeka. Ako mi ne vjerujete, pogledajte prema Sljemenu i ako ne vidite toranj, postoji velika šansa da gore sije sunce, što se da provjeriti preko web kamere. Stvar je dakle mogućnosti odlaska (zbog poslovnih obveza) i voljnog faktora. Reći ću vam kako je puno u tome kako gledate na to “sivilo”. Kad sam u prirodi to sivilo mi je kao sastavni dio pejsaža. Jednostavno pripada tamo kao i suncem obasjana bjelogorična krošnja prepuna lišća obojenim u jesenske tonove. I ne smeta me. Zapravo kako bi me smetalo kad sam okružen prirodom.
Dovoljno je otići u Maksimir i doživjeti to. No ako mi se pruži prilika, otići ću na brdo. Gotovo bilo koje. Jer sunce me puni. Ovi okorjeli ljubitelji mora rekli bi da nema takvog sunca kakvo je na moru. Iskreno, meni svako vrijeme ima svoje čari i teško mi je to tako dramatično shvaćati poput nekih. Priroda je takva. Koji put je sunčano koji put nije. Jeste li ikada vidjeli maglu ili oblake kako prolaze krošnje i penju se prema vrhu planine? E pa meni je to čudesno. Mistično.
Sa balkona vidim gotovo cijelu Medvednicu. Uz stvarno prekrasne zalaske sunca na zapadu, mislim da je činjenica da mogu vidjeti #mojebrdo jedna od najboljih stvari u mom stanu. I svaki put kad pogledam prema gore, znam kako je tamo. Čak i kad je oblačno i kad se ne vidi toranj, ja znam kako je tamo. Zapravo mi nije bitno je li oblačno, pada li kiša ili snijeg, ili je pak nestvarno sunčano u odnosu na taj “sivi Zagreb”. Teško je to nekome objasniti tko nije odrastao ovdje, a još teže nekome tko je isključiv.
Ja iz sivila svoga grada ne bježim. Ne pokušavam pobjeći od nečega što jesam, a to je gradsko dijete. Ja sam samom sebi davno priznao kako u tom smislu imam dvije ljubavi. U svakom drugom slučaju sam monogaman, no ne želim se odreći niti grada, a još manje prirode koju obožavam. Reklo bi se da “sjedim na dva stolca”. I furat ću tako koliko bude išlo. Ali kad već i odem na brdo i kad se uspnem iznad oblaka, a pogotovo u zimskom periodu, to sunce na vrhu koje me dočeka je revitalizirajuće. Pogotovo na skijanju.
Na skijanju može biti stvarno zima. Netko bi sad rekao da nisam baš otkrio Ameriku, no ako ne skijate ne znate koliko se možete smrznuti u tih 10-15 minuta na sedežnici. Prilično. Ipak, pogled sa snježne padine obasjane suncem grije dušu… za tijelo imam obično medicu u pljoski. Poznat sam po tome da mogu skijati cijeli dan, ali nešto što stvarno volim na skijalištu je stati, popiti kavu i rakiju. Ne dve, tri ili pet. Jednu. I uživati u suncu. Za mentalni imunitet kako je to rekao Srećko Vukov gostujući u TEDx Talk.
Uglavnom, sami birate kako ćete vidjeti svijet oko sebe. Ja nisam naročiti ljubitelj negativnih stavova poput: teško mi je, ne mogu, ne znam ja to, tlaka je, južina je, drama, kako ti se da,…
Nije neka tajna da ne samo da nisam ljubitelj nego ne pokazujem gotovo nikakvog razumijevanja i želje razumijeti to. To troši moju energiju. Od kukanja nikakve vajde, a iskreno ljudi oko vas baš to ne vole. Toleriram to kod svog sina samo u toliko mjeri da mu objasnim kako je to u većini slučajeva samo u njegovoj glavi i kako se valja potruditi oko onih najboljih stvari u životu. Ali on je moj sin, moje srce, moj ponos, moje sve i za njega mi ništa nije teško jer to je moja uloga, moja obaveza i njemu moram biti uzor i podrška. Strašno cijenim ljude koji se zbog mene pomaknu ili pokažu interes razumijeti to o čemu govorim. S njima sa strpljiv, jer možda će oni mene “vući” kroz koju godinu i zapravo se tome veselim. Sivilo oko vas je samo stvar percepcije. Vaše naravno. No ako vam i fali sunca, planine često nude sunca na pretek. Sve što trebate jest maknuti se iz naslonjača i odvažiti otići u prirodu. Ni to neki kunst.
Thomas' Life Without Pause 