Oduvijek sam volio dokumentarce. Valjda sam ja ta generacija koja je odrasla na Opstanku, a kasnije na National Geographic-ovim i BBC-evim dokumentarcima pa me opet malo uhvatilo. Od igranih filmova ne očekujem previše pa mi svako toliko dobro dođe nešto realno. Prelistavajući Netflixovu videoteku naišao sam na film Minimalizam.
Mi smo potrošačko društvo u kojem je gomilanje stvari nešto kao dobar dan. Ne mogu se nazvati minimalistom, a pogotovo tu nema utemeljenja kad su u pitanju sportski rekviziti. Ja bih najradije imao sve! No iskreno, ako niste Bill Gates ili netko prilično bogat da to može sve kupiti i pohraniti, nekako vas ne vidim u tome. Sebe još manje no već sam jednom rekao kako bih bio odličan bogataš. No čak i u tom minimalstičkom ludilu predstavljenom u gore navedenom filmu, valja naći neku dobru stvar i pokušati ne posjedovati baš sve! Treba imati ono neophodno.
Moj happy wall je nakrcan sportskim, uglavnom outdoor stvarima. Ako mene pitate, sve mi to treba. Ili će mi trebati u nekoj skorijoj budućnosti. Vjerojatno kada biste zavirili u moj ormar s cipelama, vidjeli biste prilično količinu tenisica pa bi se netko manje upoznat s mojim navikama možda i pitao treba li mi baš toliko tenisica. Iskreno, imam po jedan par glavnih tenisica za cestovno i brdsko trčanje te jedne za teretanu, a ostale tenisice su one koje su pred mirovinu po kilometraži ili su umirovljene, no dovoljno pristojno izgledaju kako bih mogao prošetati kvartom. Je li to nagomilavanje? E pa nije, iako se djelomično slažem s konceptom minimalizma. Ja one glavne tenisice ne koristim ni za što drugo doli upravo ono čemu su namijenjene. To nisu tene za grad. Njima se zna gotovo svaki kilometar jer kroz Garmin Connect to pratim. Svaka aktivnost se bilježi i označava se koji je komad obuće korišten. To mi pomaže pravovremenom kupovanju novih. Definitivno korisno. Meni bar. Vi ne morate biti toliko organizirani i detaljni, ali meni je korisno.
S druge strane, na poslu nosim košulje i imam ih dovoljno da tri tjedna sigurno ne moram razmišljati o tome imam li čistih košulja. No većinu svojih majica koje sam dobio kao dio startnih paketa sam podijelio. Jednostavno ih je previše. Tim više što trčim uglavnom u Freud’s Runners majicama (ukoliko uopće nosim majicu). Najugodnije su mi. Ostavio sam si one koje su mi uspomena, a ostale sam podijelio. Jeste li kad pogledali u svoj ormar i zapitali se imate li previše robe? E pa siguran sam da neke odjevne predmete niste obukli mjesecima, ako ne i godinama. Vrlo je vjerojatno kako je vrijeme da se toga riješite.
Prije kojih četiri godine imao sam tri bicikla. Imao sam Trek 4500D (hardtail) i Trek Fuel EX8 (full suspension) te sam shvatio kako sam na triatlonu najsporiji na biciklu pa mi treba cestovnjak. Naravno da mi je trebao. Moja sada bivša žena je tada na spomen kupnje cestovnjaka odgovorila nježno: Ma samo si ti kupi, što god ti treba i što god želiš. Naravno da uslijed zasljepljenosti svojom novom akvizicijom, konjićem u mojoj ergeli, stealth crne boje Fuji Roubaix 1.5 nisam uspio pročitati između redaka. Kakav pacer! Dakle počnite sumnjati u svoje partnere kad olako pristaju na vaše sulude ideje, nešto sigurno kuhaju. I ne, nije to bila kap koja je prelila čašu i presudila mom braku, ali s obzirom da dijelim životna iskustva, zašto ne spomenuti i ovu mudrost do koje sam došao (LOL!). A što reći u svoju obranu? Biciklić je stvarno bio lijep i išao je kao metak. I bio je koristan… do je jednog trenutka kad sam shvatio da uslijed moje posvećenosti mnogim sportovima ja zapravo ne vozim taj bicikl i samo skuplja prašinu u mom stanu. Mislim, bio je fantastičan ukras. Vrlo metro bih čak rekao, no s vremenom sam shvatio kako je to zapravo mrtvi kapital i kako takav bicikl mogu uvijek kupiti, ali mi trenutno ne treba, a baš sam bio u fazi preseljenja pa sam mu pronašao novog vlasnika. Želim vjerovati da čovjek i dalje uživa u tom bajku. Meni je bio zakon. Pogotovo ta Batman boja. Zakon.
Danas još imam fullya, a hartaila sam ostavio bivšoj supruzi. Ipak je prodala svoj hardtail da bismo kupili mog stealtha pa da se ima na čemu voziti. Ono, bratski smo se raspodijelili. 🙂
Ja recimo ne gomilam knjige kod kuće. Ili slike, kipove, umjetnine, zlatninu ili bilo što nalik tome. Čak nemam ni zalihu vina, čokolada, lonaca, rakija, značaka, poštanskih marki ili bilo čega drugoga što ostatak normalnog svijeta skuplja. Nemam ni vazu! Nešto najbesmislenije što imam je kolekcija finišerskih medalja. Ali to je ipak podsjetnik na znoj i napor. Na trud. Na to silno treniranje. A moram priznati da kad je propuh u stanu super zvuče kad se lupkaju jedna o drugu. To je vjerojatno najugodnija nuspojava.
Ako gomilate sportske stvari, jer o drugima ne bih, imajte na umu da ih treba održavati. I da s vremenom svojstva nekih stvari postaju lošija. Vaše tenisice koje ste kupili prije 5 godina nemaju istu elastičnost gume niti spojevi (ljepljeni ili šivani) nisu u stanju adekvatno držati vašu nogu unutar tenisice. Pucanje je neminovno. A obuća je vjerojatno najbiniji dio opreme većine sportaša. Vaše držanje, mogućnost nastajanja ozlijede uslijed krivog pritiska na podlogu, ozlijede kože pa čak i kožna oboljenja mogu biti posljedica loše obuće. “Ali tako mi je lijepa i draga!”… zamijenite ju novom, boljom, skupljom po mogućnosti. Ne govorimo o partneru već o tenisici. Skuplja partnerica definitivno nije nešto što bih vam preporučio ili savjetovao. Budite sretni što ste zajedno proživjeli i nastavite dalje. Što je minimalističkije moguće. Ok, jasno mi je da ta riječ vrlo vjerojatno ne postoji.
Ako ste ovako svestrani ili neodlučni poput mene, bilo bi dobro da odlučite što nećete skupljati. Ako ste samac, naravno radite što želite. Ako ste u vezi, opet radite što želite, ali promislite kako se to možda ne sviđa vašem partneru. Bar ne koliko i vama. Pokušajte pronaći neki balans. Emotivno vezanje na sportsku opremu koja je dotrajala meni je bedasto. Iako biste mogli od nekog sportskog rekvizita napraviti fantastičan zidni ukras, ili čak lampu kako smo to eto sin i ja napravili satt/lampu od starog kotača i zupčanika. Bilo bi dobro imati na umu da to na zidu, komodi ili nahtkasliću ipak skuplja prašinu i prilično je zajebano za otprašiti. Na mojim zidovima jedva da su dva okvira sa fotografijama, što sam napravio prije svega kako bih sinu što je moguće više dao osjećaj doma pa vidi fotografije svoje obitelji i drugih bliskih osoba. Iskreno, da mi mama za useljenje u stan nije kupila zidni sat, vjerojatno bih imao potpuno gole zidove. Mene to ne smeta. Imam dovoljno stvari. A kada bih pokušao na zidove staviti svih 100.000 fotografija, koliko ih vjerojatno imam u arhivi, mislim da bih trebao printer tapeta na koje bi stalo to sve skupa. Ili bar jedan dio. S druge strane, redovno nas drmaju potresi pa je možda i bolje da vam pizdarije ne stoje po zidu. Samo imate više stvar za skupljati kad popadaju. Meni je pao sam jedan okvir pri onom od 5.5M… od dva postojeća.
Koliko je tenisica dovoljno? Koliko bicikala? Parova skija ili gojzerica? Teniskih ili badminton reketa? Penjačica ili trkačkih hlaćica? Svatko to treba odlučiti za sebe no kad jednom skužite da su se stvari iznosile, vjerojatno je vrijeme kupovine novih artikala bilo prije možda 2 mjeseca.
Nigdje ne piše da da morate kupiti najbolje. Ili da će skuplje trajati duže… što sam se ujedno posvjedočio nakon što su mi moje omiljene Salomon Sense Pro 3, prekrasno Freud’s Runners plave boje vrisnule na nepunih 200km u kojih 6 mjeseci. Sva sreća pa skupljam i čuvam račune… i originalne kutije kupljenih tenisica pa sam bez pol problema iste reklamirao. Probajte optimizirati vaše stvari u vašem životnom prostoru pa sve što vam nije potrebno, što ne koristite, prodajte, podijelite, poklonite i oslobodite si prostor. Da biste vi imali više zraka ili da biste oslobodili prostor za nešto što vam zaista treba. Ili pak kako biste možda stvorili prostora za nekoga vama bliskog. Iskreno, skupljajte radije ljude koji vas motiviraju i ispunjavaju. Bit ćete sretnija osoba.
Thomas' Life Without Pause 