Čitam blogove drugih blogera u Hrvatskoj, a koji se uglavnom tiču trčanja. Pri tome ponajviše mislim na blogove Petre Kulić Domitrović i Nataše Namčoraste Dobrenić no rado pročitam i članke Kluba cestovnog i planinskog trčanja Samobor.

Ipak ovaj članak je nastavak na nešto o čemu sam pisao već ranije i o čemu govorim već dugo, još iz faze mog treniranja crossfita, a potaknuto je Petrinim člankom o odluci odustajanja na utrci. Iskreno mi se svidio članak jer je logičan i racionalan. Naravno da ne radimo uvijek što je racionalno i logično. I ne trebamo uvijek biti Vulkanci. Svima nam treba da učinimo nešto što nitko ne očekuje od nas, što sami od sebe ne očekujemo. I Danijela i Petra su fantastične i osobe i sportašice, a obje su imale priliku osjetiti one teške trenutke utrke u kojima tijelo više ne može, mozak šalje dvojbene informacije i nekako odluka pada da se utrka završava pod svaku cijenu. To nije jednostavno. I svatko ima tu neku svoju točku pucanja. Nekom je to na petom, nekom na pedesetom, a nekom na 250 kilometru. Apsolutno je nebitno jer različiti smo. Bez te odluke da nastaviš kad je najteže, a svaki slijedeći korak je prokleta bol, nema onih fenomenalnih rezultata. No isto tako nas svaka ta ozljeda nauči uživati u onim trenucima koje smo uzimali zdravo za gotovo, a kojih se moramo odreći jer ležimo doma i nismo sposobni za hod, a kamoli za nekakav trk ili čime se god već bavimo. Svi imamo unutarnje borbe u kojima želimo ispasti superheroji. U svojim ili očima naših bližnjih. Apsolutno je nebitno što koga pokreće. Bar u ovom slučaju. Strah od neuspjeha je koji put motivator za najveće podvige.

Jutros sam konačno trčao nakon tjedan dana bez trčanja, zbog bolova u gluteusu i stražnjoj loži. Nisam sjedio i čmrljio doma. Odrađivao sam treninge snage, gotovo svaki dan bio na penjanju, valjao se, masirao i rastezao redovno. Noga je sad dobro. Nije skroz dobro, ali 90%. Falio mi je Maksimir. Mislio sam otići bar 15, no u konačnici sam istrčao sasvim solidnih devet kilometara. Za mene solidnih. Istovremeno i fantastičnih, jer mogao sam i ostati u krevetu i propustiti to. U uši sam nabio slušalice i pustio si podcast Richa Rolla s Davidom Gogginsom pa otišao u Maksimir rekapitulirati što sam već poslušao prije. U tom trenutku mi je bilo apsolutno nebitno koliko ću trčati jer sam samo želio trčati. Nije ni tempo bio bitan. Samo sam želio trčati (i doći doma na vrijeme za posao). Ulaskom u Dolinu smreka potpuno obučenu u maglu, Roll opisuje Gogginsa i način na koji on funkcionira, gdje opisuje bol kao katalizator napretka, kao “prijatelja”.

If you’re in enough pain that’s gonna move the needle for you but there is a lot of people out there that they are in just enough pain where they are willing to just settle for what they have because they are not in enough pain to change.

Rich Roll u svom podcastu sa Davidom Gogginsom

Ja sam u tome vidio jednu drugu paralelu, a koju povezujem s ovisnostima poput pušenja. U subotu sam išao sa sinom i prijateljem na Sljeme. Trebala mi je šetnja i friški zrak, a ujedno mi je to način povezivanja sa sinom. Naše kvalitetno vrijeme. Uglavnom, išli smo sporije i nekoliko nas je puta prestigla jedna grupica mlađe ekipe koja bi svako toliko stala, a mi bismo ih dostigli. I to nije problem. Ono što ja smatram problemom je činjenica da bi jedan od njih svaki put zapalio cigaretu. Ima toliko stvari koje ne razumijem u tome iako sam bivši pušač. Prije svega, ne razumijem poriv zapaliti cigaretu tijekom tjelesne aktivnosti. I to još k tome u šumi, na svježem zraku. Apsolutni oksimoron. Nadalje, ne razumijem tu činjenicu ovisnosti gdje te određuje jedna cigareta, jedna loša i potpuno neproduktivna navika. Ok, ne mora sve biti produktivno u životu. Ali da ti sad moraš iskoristiti svaki trenutak da bi zapalio cigaretu? Da ne možeš reći da ti to nećeš, jer eto “moram, to je jače od mene”?

Ipak, da se referiram na citat koji sam napisao. Ljudi prihvaćaju zdravo za gotovo mnoge stvari, a često su nesretni s nekim svojim životnim odabirima poput pušenja, no nemaju dovoljni hrabrosti ili ne pronalaze snage za odreći se loših ili bar manje dobrih odabira do trenutka kad postaje jasno da slijedi bol koju nisu željeli, ali je očigledno bila nužna da se u njima stvori ta kritična masa zbog koje odlučuju donijeti odluku o promijeni. Je li to loša ocjena u školi zbog koje shvaćate da morate učiti ili ćete pasti razred, trenutak kad ne možete zakopčati svoj omiljeni odjevni predmet jer ste pretili do te mjere, ozbiljna bolest zbog koje prestajete pušiti, piti i/ili proždirati slatko iako je sve upućivalo da ste na to mogli utjecati ranije,… ili onaj trenutak kad shvatite da je ta bol u tijelu toliko nepodnošljiva da ne postoji apsolutno niti jedan benefit završavanja utrke jer utječe na kvalitetu vašeg života.

Ne znam nikoga tko nije pogriješio, a Bog mi je svjedok (ok, i mnogi ljudi oko mene) da nisu sve moje odluke bile baš racionalne ili da se njima potpuno ponosim no trudim se živjeti na način na koji ću od sebe maknuti što više rizičnih faktora kako bi dao prostora kvaliteti svog života. I zbog mene i zbog mojih najmilijih. Hoću li koji put otići taj korak dalje poput mog odlaska na Triglav 2017. kad sam proživio valjda neke najgore strahove gledajući u ponor i misleći što mi sve to treba i zašto ugrožavam život koji sam bar djelomično dužan sačuvati zbog sina? No smogneš snage i hrabrosti, sabereš se, racionalno sagledaš situaciju i daš sve od sebe da uspiješ. Ne uspijevamo uvijek i ne uspijevaju svi. Morate se samo zapitati koliko vam vrijedi život, što je za vas definicija uspjeha i koliko vam boli treba da biste to sve skupa shvatili.