Ok, popizdim svako toliko i napišem nešto nalik duhovitom, no ja govorim o onim stvarima s kojima se ljudi susreću svakodnevno, o kojima ili ne govore (javno) jer imaju blokadu ili jednostavno ne znaju što bi uopće sa svojim nezadovoljstvom. Jučer sam sa sinom i njegovom prijateljicom istrčao ono što si je zadao za posljednje kolo Ljetne lige Hrvatska trči. Trčali smo sasvim solidnim tempom obalom Petra Krešimira IV. u Novom Vinodolskom. Da bismo krenuli uopće, gotovo kao po običaju, uvijek nastupa svojevrsno pregovarnje u kojem ja potičem, motiviram, nagovaram, pregovaram,… svaštanešto, samo da bi se on držao plana. Ako mislite da mi je kao roditelju lagano to raditi, vrlo vjerojatno niste roditelj i nemojte se oko toga uzrujavati. Zbog toga što sam ja izrekao naravno. Ista je stvar sa svima u svojoj obitelji. Najteže mi je s Majom i Matejom, mojim najmilijima. Ne volim ih forsati ni na što. Volio bih da nikad ne moram nagovarati, ali kad se podvuče crta, jasno je da nismo sazdani od jedne osobine već mnogo njih pa bi vjerojatno nešto drugo “narušilo savršenstvo”. Naravno, savršenstvo koje zazivamo izrekom: “Pa što ti ne bi mogao\mogla biti … “. Ako ste roditelj, vjerojatno ste koji put pomislili tako nešto za neku osobinu vašeg djeteta s kojom niste baš oduševljeni. Ako niste ni pomislili, stoga to makar u sebi izrekli, vjetojatno ste najbrižniji roditelj na svijetu. Ja jesam. No nisam to rekao djetetu. Ne znam za točno što, ali sigurno jesam pomislio. No u glavi sam napravio switch odmah jer moj je sinko u toliko toga iznad svih mojih očekivanja, a posebno kad čujem priče nekih svojih prijatelja, da zaista nemam razloga posezati za takvih jadikovanjem. To je zapravo univerzalno primjenjivo. Vjerojatno i na vašu šeficu na poslu ili kolege. Meni bi se sigurno dalo štogod prigovoriti pa ne ipak toleriraju, a neki čak kažu da sam im drag! 😳

Uglavnom, završismo mi taj naš trk, odnosno njegov, u kojem mu predajem medalju, nakon što je posljednje metre šprintao. Ničim izazvan. Je li bilo njurganja? Je, na početku. Dijete je. Ne da mu se. Ima djece kojima se to da više. Ili mu se nije dalo jučer. Ima djece koje vade mast roditeljima za stolom do te mjere da bih (da sam prisutan) ih ja udaljio od stola i stavio u kaznu jer se tako ne ponaša prema roditeljima. Ima djece koja svaki vikend moraju na natjecanje jer grizu “previše”, a meni bi to vjerojatno također vrlo brzo išlo na živce jer stvarno uživam što se mogu družiti s djetetom za vikend i uživati u našim avanturama, makar to bilo kino ili šetnja Maksimirom, umjesto da taksiram u drugu županiju radi 2:45 minutne plesne točke. Da! Prijatelj mi je vozio sina prvo negdje u zonu Splita na utakmicu pa kćer negdje oko Bjelovara na neki performans koji je trajao doslovce koliko sam napisao. Ništa od toga nije loše, da odmah ne bi bilo drame, ali radije imam ovakvu malu bitku svako toliko i uživam u druženju sa svojim djetetom, nego da sjedim cijeli dan u autu. Stvarno mi se to ne sviđa. Bih li razvažao da imam talentirano dijete za kakav sport? Vrlo vjerojatno jer bih mu želio pružiti svu podršku ovog svijeta da uspije i da radi ono što voli! No cijeli ovaj uvod je zapravo vezan na činjenicu da sam sa sinom ušao u kraću raspravu jesam li ja zadovoljan s njim. Naravno da jesam i objašnjavam mu da sam zapravo zahvalan upravo njemu za ovo što sam danas i što želim biti sutra i do kraja svog života. Da nije bilo njega, ne bih prestao pušiti tom lakoćom. Da nije bilo njega, vjerojatno ne bih ponovno otkrio strast koju osjećam prema aktivnom životu i gdje sam ponovno otkrio zabavnu stranu svoje hiperaktivnosti. Ne bih otkrio ni sve te divne ljude koji me okružuju i uveseljavaju moju egzistenciju. Vjerojatno ne bih uživao ni u sinovom psu koliko mi je zabavno dok trčimo Sljemenom (unatoč činjenici da je gotovo nepopravljivi govnožder). Da nije bilo njega, ne bih vjerojatno ni pisao ovaj blog i motivirao druge. I kažem ja svom sinu zato: Hvala ti sinko! Ja sam danas ovo zahvaljujući tebi. Činjenici da si se rodio i u meni pobudio svu onu želju da budem najbolja verzija sebe. Da budem zdrav da te vidim kako odrastaš u muškarca i osnivaš obitelj. Da te pratim i čuvam ti leđa. Da budeš ponosan na svog oca, kao što sam ja ponosan svaki put kad ti stisneš zube i odlučiš napraviti nešto što ti se baš i ne da, a znaš da je dobro za tebe.

Neki ljudi to čine samo zbog sebe, neki čine zbog drugih, neki oboje,… a neke ne može motivirati ni pokrenuti čitava vojska motivatora. Jednostavno ih se ne može pokrenuti. Ili onaj koji pokreće ne čini ništa ispravno. Ja se tako ponekad osjećam. Ponekad bih najradije rekao: “Ma jebeš to sve skupa, nije vrijedno!”, no onda bih dignuo ruke od najmilijih. OK, ali zašto to radiš javno? Pa upravo zbog onih koje nitko drugi ne može pokrenuti, no možda ja sasvim nenamjerno to uspijem. Možda zbog onih koji ni nemaju nikoga da im pomogne pomaknuti se s mjesta. Koji su u novom gradu, novom okruženju, na novom poslu, u novom sportu, u novoj državi,… pa bio bi red da ja vratim zajednici ono što od nje dobijam jer meni su mnogi pomogli. Pomogli su mi da budem ono što moj sin danas misli da ja jesam… ok, ne baš uvijek, ali možda većinu vremena.

Jer ne bi vjerojavali, ali svi mi možemo imati utjecaja na druge ljude, čak i neke apsolutno nepoznate. Možda vam se pruži prilika, kao što se meni pružila jučer dok smo sjeli na sladoled. Iz jedne apsolutno blesave konverzacije u slastičarnici tu na Obali P.K. IV oko pušenja, dolazi mi konobarica i pita me: Molim te mi reci kako si prestao pušiti? Ja to nikako ne mogu, a bavim se sportom, trčim,… jednostavno ne mogu. Ja joj odgovaram kako je apsolutno bedasto da ju definira jedan komad papira i osušene biljke. Da zapravo potroši jako puno novaca za cijelu kutiju koju vjerojatno ponajviše cijeli dan pali, ali nikako ne uspijeva popušiti više od 2 cigarete ukupno zbog posla (Murphyjev zakon kaže da nakon što gosta nije bilo cijeli dan, čim vi zapalite, doći će ih 3). S obzirom na to što radi, ne vjerujem da taj novac nije značajan. Uspio sam joj još spomenuti da treba 8-9 godina da se pluća očiste od pušenja, da pušaču smrdi iz usta i da to nije privlačno. Da, nisam želio uljepšavati. Nakon pušenja smrdi iz usta i tu nema neke čarolije. Nisam imao puno vremena jer sam došao s djecom na sladoled i bilo bi bedasto da ih zanemarim, pogotovo nakon što sam ih na ljetovanju tjerao na trčanje, ali ipak sam nešto rekao. Rekao sam joj da može i da se to riješi za čas. Možda sam joj mogao reći da je meni voće super i da mi se nakon voća nikad nije pušilo. Možda sam joj mogao reći da za fizičku ovisnost treba 7-10 dana (navodno i za puno teže ovisnosti). Možda sam mogao… no nešto sam rekao. Ako i prestane jednom, možda će biti upravo zbog te kratke minute razgovora u kojem sam joj ja s osmjehom i energijom pokušao dočarati da ona može i da je više od onog što misli da jest.

A otkud mi pravo? Pa otkud nam pravo da to zadržavamo za sebe? Ne govorimo što ljudi trebaju učiniti već dijelimo svoja iskustva s ljudima kojima bi to upravo moglo pomoći. Protivnik sam pušenja, iako ne branim drugima da to čine i ne hodam svijetom govoreći da bi trebali prestati. Ok, napisao sam članak o tome, ali govorio sam o sebi. Meni pušenje nema smisla iako priznajem da ima doza gušta. No nije vrijedno. I baš je to nekako zastrašujuće da se nađemo u situaciji da nije politički korektno nekome reći da se zapustio (ajmo sve staviti pod zajednički nazivnik tim izrazom). Obično ne želimo nekoga povrijediti svojim mišljenjem, koje budimo iskreni, može u potpunosti biti krivo jer je subjektivno. Ali eto, umro mi je kolega neki dan. Životni izbori su njegovi, ne moji. Bi li danas bio živ da je živio sličnije meni? Statistički gledano, objektivno,… vrlo vjerojatno no teško da bismo se na to mogli osloniti. Meni je zapravo najgore od svega što je iza sebe ostavio obitelj. Bio je dobar čovjek i ne govorim to zato što je umro, već zato što stvaro je bio dobar čovjek. Jesmo li mi svi skupa zakazali kao zajednica u kojoj nije bit tražiti perfekciju već neku umjerenost koja daje nade za nekim boljim življenjem? Ako kažeš, riskiraš da ćeš povrijediti, a možda biti i sankcioniran ukoliko je u poslovnom okruženju. Govorim o dobronamjernom, iskrenom dijeljenju svojih misli i osjećaja u želji da ljudi oko vas žive bolje. Svi znamo da je put do pakla popločen dobrim namjerama, no ako baš nikad ništa ne kažemo, kako nam je onda stalo? Ne želim živjeti u svijetu u kojem nikome nije stalo. Meni prvom. Želim da mi ljudi kažu da sam seronja kad sam seronja. Želim čuti da griješim i da mogu bolje. I želim biti bolji i raditi bolje. Želim biti dio te evolucije koja je za mnoge stavljena na pauzu zbog stotine razloga poput inertnosti, običaja, kultura, neinformiranosti ili needuciranosti. Želim da ljudi čitaju, slušaju, gledaju svijet oko sebe očima koje upijaju i razlikuju dobro od lošeg i biraju onaj bolji put. Teško? Pa što onda? Rezultat je tim više slađi kad se do njega dođe.

Iako nije jednostavno davati se, pogotovo kad te to nitko ne traži, mislim da ljudi ne bi trebali prestati biti željni sudjelovanja, biti prisutni. Ne nužno nekog pomaganja, već sudjelovanja u nečijem životu, makar kao podrška. A činjenicom da pokušavate biti najbolja verzija sebe, ili bar bolja od jučer, može puno značiti i vama i toj osobi na koju biste mogli utjecati. Ne uspijeva uvijek, čak štovište, očajno spor proces. Ali uvjerenja sam da se isplati u konačnici. Po meni se usluga ne vraća već šalje dalje. Ne činite uslugu nekome da ti ju vrati već zato što smatrate da je tako ispravno ili to jednostavno želite. Stoga, šaljite dalje!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!