Neobično je koliko se danas stvari nudi na tržištu, a da zapravo nemamo puno izbora u nekim “osnovnim postavkama” koje nam društvo nameće. Gledam online summit Back Together prije deseta dana i ljudi govore o nekim meni sasvim logičnim stvarima koje čine moju svakodnevicu i zapravo nisu mi ništa neobične. No problem je u tome što iskreno, jebeš to što oni to meni govore. Ja zapravo nisam ciljana skupina iako ih sa zadovoljstvom slušam, kao što većina tjelesno aktivnih ljudi nisu ciljana skupina mojih članaka na blogu, no evolucija je brutalno spori proces. Pa sam ja eto tako većinu nekih svojih boljih odluka počeo donositi tek u četrdesetima! U svemu kasnim! I to očajno! Kako uopće biti vjerodostojan kad tako kaskaš?

Dovoljno da se pitam koji mi je k…c trebalo tako dugo?! Sada već jedno desetljeće intenzivno radim na tome da poboljšam kvalitet svojeg života i svojih bližnjih u koje se bar po mojoj upornosti možete i vi uvrstiti moji dragi čitatelji. Prehrana je definitivno dio toga iako moram priznati da smo još tamo u ranim dvadesetima prilično pozornosti stavljali na to koliko proteina unosimo (jer jedino je to kao bitno) kako bi nam rasli mišići u teretani. Naravno, mišići nisu prestali biti bitni, ali ne u toj mjeri i ne za onu namjenu koja nam je bila u fokusu pred kraj adolescencije i početkom drugog dijela puberteta koji završava smrću prosječnog muškarca. Mišići su nekad bili za pokazivanje, danas je želja da su funkcionalni i da omogućavaju kretanje što je ujedno i njihova namjena.

Prije nekih 10 godina (možda i više, ali tko broji), jedan od mojih najboljih prijatelja postao je vegetarijanac… ili vegan. Iskreno, pojma nemam, ali znam da sam tada potonuo.

“Pa s kim ću ja sad žderati peku u Čučerju?! Jel on normalan? Tko ga je tjerao da gleda Earthlings?!”.

Prilično sam to osobno doživio. A njega uopće nije bilo briga što ja mislim. On je donio odluku. Uopće je nebitno je li on bio u pravu ili u krivu no činjenica je da smo takvo društvo u kojem je gotovo šokantno bilo kakvo odstupanje od općeprihvaćenog mainstream-a poput “žderanja jagnjetine i prasetine” pod obavezno te cjelonočnog lokanja u izlasku i vožnja doma u alkoholiziranom stanju uz parolu “mogu ja”. Kako god, moj prijatelj je shvatio sam no zastrašujuće je da nije postojao niti jedan smisleni način da to prenese na mene. Naravno, zbog mojeg otpora jer “a gdje ćeš naći proteine u tim travama, majstore”, ali i činjenice da se premalo zna o tome u nekom širem kontekstu već svatko otkriva za sebe. Zamislite samo što bi se dogodilo da u školama kažete da mora postojati vegetarijanski (čak ne veganski) obrok. Problem je što nemamo opcija. Nismo navikli na izbore. Većina stvari je gotovo u domeni dogme. Moje prehrambene promjene nailaze na čitav niz nelogičnosti koje proizlaze iz krivog poimanja makronutrijenata odnosno njihovih izvora. Pa prvi put sam čuo za protein konoplje prije kojih 6-7 godina. Zastrašujuće! Nisam pogleda Earthlings, ali sam pogledao Seaspiracy i reći ću vam ako to je blizu istine kako se čini da je, najebali smo. Pogledajte pa donesite zaključak sami. Postavke su nam krivo posložene.

Ipak veći problem nastaje zbog pomanjkanja dostupnih informacija i činjenice da u 21. stoljuću još uvijek imamo učitelje, profesore, doktore, administrativni sustav,… koji ne vidi ništa drugo osim onog zadanog. Old school mainstream! 21. stoljeće ljudi! Stvari se toliko brzo mijenjaju da jednostavno treba biti otvoren prema novim momentima, novim znanjima, novim otkrićima, novim činjenicama i znanstvenim dostignućima. To stvaraju ljudi. Isti oni kakvi smo i mi. Zastrašujuće je, ponavljam, da sam se tek u 40-ima počeo ozbiljnije interesirati o aktivaciji mozga u svrhu osobnog razvoja i promišljanja o tome što ću ostaviti u nasljeđe te može li ovaj planet opstati na način na koji se trenutno odnosimo prema njemu.

U školama ne objašnjavamo djeci zašto je tjelesna aktivnost bitna, a čak i da to činimo, dolaze kasnije svojim domovima u kojima im većinom roditelji kažu da ne bi trebali maštati o glupostima već da se ufate posla. Koliko puta sam na poslu bio dio priče u kojem se jasno daje do znanja kako je moguće spriječiti kakvu glupost, no lakše je poslije “gasiti požar” jer to donosi bodove. Jer smo spasili stvar. Mutavci, trebali smo ju spriječiti! Isto nam je i s bolestima. Narušavamo svoje zdravlje krivim životnim odabirima (alkohol, droga, prežderavanje, tjelesna neaktivnost, radoholičarstvo, pretreniranost,…), da bismo poslije pokušavali popraviti simptome iako su nam mnogi govorili da bismo treblai promisliti o boljim opcijama. Pametnijim i zdravijim. Umjerenijim. Čaša crnog vina povremeno je dobra stvar. 5 čaša svaki dan nije. Raditi je dobro, ali raditi 16 sati dnevno nikako nije, pogotovo ako imaš obitelj. Jer ako tako nastaviš vjerojatno ju ubrzo nećeš imati ili obitelj neće imati tebe. Isti klinac! Čisti balans. Ili će oni otići od tebe ili si ti već otišao od njih.

Iskreno, moj je stav da ne treba šutjeti! Recite ako imate bolji način. Nije ideja ljude siliti i bombardirati, ali ako uspijemo uči u kakvu argumentiranu raspravu i dati ideju da postoje i bolje alternative, zaintrigirati makar, napravili smo puno. Do prije dva mjeseca nisam ni znao da postoji reverse diabetes. Na jednom od panela Back Together, dr. Ana Marija Liberati Pršo to spominje, nadodajući kako još ni ne postoji hrvatski izraz za to. Ljudi moji, obrnuti dijabetes! Nema lijekova, već se prehranom i tjelesnom aktivnošću stvari mogu vratiti u početno stanje (informirajte se, nemojte vjerovati na riječ blogeru). No koliko to dijabetičara zna? Je li koji doktor o tome govorio svojem pacijentu? Ako je, taj je vrlo rijetka biljka, jer je jednostavniji izbor izdati lijek. Mi nemamo zdravstveni sustav, već bolesnički sustav, što je posljedica pomanjkanja izbora i truda. Da, treba se potruditi. Svi trebamo, ali nas većina traži jednostavna rješenja i na taj način smanjujemo izbore. I sebi i našoj djeci.

Kada bi vam doktor rekao da postoje dvije opcije: prva, koja se bavi izvorom problema, uzrokom, i kaže da trebate promijeniti navike, a druga je da vam prepiše lijek, koju biste vi odabrali. Većina bi odabrala onu drugu. Ili nijednu čak samo kako ne bi odabrali onu u kojoj se moraju potruditi sami! Hoćete li kupiti salatu koja je najlonu ili onu koja nije. Ali ona u najlonu je finija. E pa na vama je izbor. Hoćemo li stvarati dodatni otpad i pokušati to sanirati recikliranjem (to nitko ne može reciklirati u jednakoj mjeri) ili ćemo se odlučiti za ono što je ispravnije. Dobri, ispravni izbori često nisu lagani, ali se od njih bolje spava. Mirnije. Komentirajte! Želim da ovo bude rasprava jer rasprava je dobra! Znači da ste zainteresirani! Dijelite to na svojim društvenim mrežama jer ovo se više tiče onih koji razmišljaju suprotno. Ne trebamo istomišljenike da bi nas tapšali po ramenu kako se kužimo. Pokušajmo poslati poruku dalje jer nema magične pilule. Morat ćemo se potruditi.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!