Ne znam postoji li takva definicija ili dijagnoza, no ja definitivno imam problema s koncentracijom na samo jednu stvar. I ne, ne sprdam se s dijagnozom jer vjerujem kako sam kao dijete ozbiljno koketirao s njom, ako ne i zadovoljavao sve parametre iste. Ne znam što vi vidite na naslovnici, ali ja vidim mjesto za trčanje, skijanje, bordanje, planinarenje pa čak i paragliding iako se time ne bavim. OK, može se i sunčati i piti pivu, priznajem i to. Čitajući knjigu Kiliana Jorneta Above the Clouds, shvatio sam da to stanje nije samo moja osobina. Ma jel se on to uspoređuje s Kilianom? Da, ali samo u smislu “dijagnoze”, ne u njenom opsegu i/ili dometima trčanja. Čovjek u knjizi govori kako dok se bavi jednom aktivnošću, razmišlja kako bi bilo dobro da sad može raditi nešto drugo ili “još nešto”. Ja ga potpuno razumijem. Sjećam se jednog skijanja u Canazeiu kad sam gledao i gledao te veličanstvene grebene oko sebe i razmišljao kako bi bilo super skinuti pancerice i otići trčati malo. Kako sam navikao skijati s ruksakom u kojem sam često nosio tenisice zbog klinca, jer mi je lakše hodati i nositi stvari dok sam u tenisicama, izvadio sam te tenisice iz ruksaka, ostavio pancerice, skije i štapove pored stanice sedežnice i otišao šetati i trčkarati po grebenu što sam ovjekovječio na videu. Pogled na te prekrasne planine i stijene Dolomita je nešto spektakularno i zapravo silno želim tamo otići po ljeti. Valjda će biti prilike. Kako se moje trčanje razvijalo, pogotovo ono brdima, tako se razvijala i silna želja da nakon cjelodnevnog skijanja još odem otrčati vidjeti zalazak sunca na vrh brda. Pogled na zalazak sunca u Alpama je čudesan. Neprocjenjiv. Teško je to objasniti nekome tko vidi skijanje kao tjedan dana ispijanja pive i dva spusta, ali ja fakat skijam skoro cijeli dan. I da me ne bi krivo shvatili, ujutro obožavam popiti kavicu i medicu, a uz ručak popijem neko pšenično pivo. Jedno ne mora isključivati drugo.

Tako mi je i na plaži. Plivanje odradim najradije kad je mirno more, ujutro oko 6, ali dok plivam i gledam u morsko dno, jedva čekam uzeti peraje i masku pa zaroniti u to krasno plavetnilo i družiti se s ribicama na dnu. A onda vidim kako netko na SUP-u vesla i mislim si kako bi bilo super sad ući u kajak i odlutati bilo gdje. Da bar imam kajak! SUP mi nije tako napet iako ne bih imao ništa protiv probati ni to. A tek kad vidim kite-surf! Sline mi cure koliko bih to želio probati i naučiti. Na plaži sam kao dijete uvijek želio još malo penjati se po stijenama ili trčati po njima, a danas kad krenem na plivanje rano ujutro, često pomislim kako bih mogao i otrčati koji kilometar nakon. Ja bih uvijek “još samo nešto”! Valja me zato privukao i crossfit svojevremeno i zato mi je triatlon privlačan.

Kao da je riječ o opsesiji u kojoj dok radim jedno, razmišljam o drugom i kao da mi nema pomoći. Prilagodio sam se malo. Shvatio sam da treba uživati u toj aktivnosti kojom se baviš tog trenutka, ali je također ok da razmišljaš o stvarima koje bi još mogao raditi. Meni bar. I zato su mi dani prilično ispunjeni kad odem na godišnji. Trudim se da mi je svaki vikend ispunjen i često si ga prilično natrpam. Živi se jednom. Bar na ovom svijetu, a mene progoni onaj osjećaj da ću nešto propustiti samo zato “što mi se nije dalo”. Ne treba mi da neka aktivnost traje i traje i traje. Zato me vjerojatno nikad nisu privlačile ultre toliko. Meni je 2 sata jedne aktivnosti sasvim dosta, a onda sam spreman za nešto novo. Mali i izvedivi ciljevi su nešto što me veseli. Možda jednom počnem sanjati velike ciljeve… a možda mi se i ispune ako na tome budem dovoljno radio, no jednom sam čuo kako je vjerojatnije osjećati se bolje kad ispred sebe stavite manje (ne nužno malene) ciljeve pa makar i više njih, a koji su ostvarivi!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!