Kako se približava vikend tako se moji ukućani počnu sakrivati i sve su tiši i tiši. Ako se “prave mrtvi” možda ih neće dopasti aktivnosti koje planiram za vikend. Naravno, to je šala. Nema bježanja. Kamo god išli trudim se osigurati dovoljno aktivnosti za njih, a da ih ne ubijem te istovremeno sebi osigurati nekakav otpušni ventil za svoju hiperaktivnost. Ovaj sam vikend zamislio četiri bitne stvari i dozvolio da se sve može promijeniti no sve smo uspjeli i čak nešto nadodali. Neka vam ovaj današnji putopisni blog da ideju za vikend, jer to je jedini njegov cilj.
1. planinarenje Hahlićem
Već se par tjedana dogovaram s Elvirom iz Kvarner Trailsa da nas povede na Hahlić, stazama kojima ne idu svi. I sve se poklopilo. Prognoza vremena. Mi možemo, on može (doduše Darija nije mogla, ali nadamo se drugi put). Nalazimo se Dražicama i vodi nas do mjesta gdje je inače okrepa na Hahlići Trails utrci i od tamo radimo jedan prekrasan krug u kojem Elvirov sinko nabija ozbiljan tempo. Čini se da jabuka ne pada daleko od stabla. Nekoliko puta sam bio na spomenutoj utrci i iako sam si dao vremena zastati malo i baciti pogled, konačno sam imao priliku stvarno uživati u ovim livadama s čudesnim pogledom na Kvarnerski zaljev, Učku, otoke Krk i Cres, pogled seže skroz do Sjevernog Velebita. No prepuštam da fotografije govore više od svega. Samo bih nadodao kako se u jednom trenutku na jednom od hahlića na kojima smo zastali, a gdje se konji dođu pojiti dogodio fenomenalni susret s Danijelom i Deanom iz Zova planine. Pojma nemam kako sam ih skužio, ali spustili su se do nas (i konja) do hahlića, gdje smo nazdravili uz rakijicu, malo popričali i nastavili dalje svojim putem bogatiji za još jedno prekrasno i vrlo spontano druženje. Nakon tri sata ugodne šetnje Hahlićem (kaže mi Elvir da je tako ispravnije), nagradili smo se ručkom u Putniku na Grobniku i reći ću vam da je upravo to ispravan način za završiti planinarenje u Grobničkim Alpama. Zahvalili smo se našim domaćinima i obećali se za još planinarenja u bliskoj budućnosti!
2. Skijaško trčanje u Ravnoj Gori
Prije kojih tjedan dana Maja mi je skrenula pozornost na jedan događaj koji su najavili na facebooku iz Poonkta, dvije mlade dame – Antonija i Lana koje su odlučile organizirati skijaško trčanje pod zvijezdama. No nažalost, zbog pandemičnih uvjeta događaj je otpao. Nisam si mogao pomoći da ne pošaljem upit bi li nam pokazale malo “kako to radi”. I Maja i Matej i ja trčimo i skijamo, ali nismo nikada probali to povezati. Nakon ručka uputili smo se u naš smještaj kod prijateljice Anite u Apartmane Belvedere u Fužinama, mjesto gdje već 10 godina odlazim i gdje se osjećam kao kod kuće. Volim Anitu i njenu obitelj, volim njihovu kuću i volim Fužine. To je sve što imam reći na tu temu, a mogao bih puno više. Nakon što smo se smjestili i odmorili pola sata, presvukli smo se za našu novu dnevnu pustolovinu i krenuli prema Ravnoj Gori. Autocestom je to 20-ak minuta i lako smo našli Poonkt gdje smo unajmili opremu, a Antonija i Lana su nas vodile do njihove lokalne XC ski staze. Staza je mogla biti bolja, kako same govore, jer nije pao svježi snijeg, no za prvo iskustvo i testnu vožnju nama je bilo sasvim dobro. Nismo ih željeli gnjaviti puno jer je već bio sumrak pa smo se bacili na testiranje naših sposobnosti. Reći ću da nije nalik ničemu što sam probao i da će mi trebati vremena da usvojim taj pokret, ali uspio sam nasaditi 2 km. Novo iskustvo! To je sve što sam želio! 🙂 Dana je jurcala za nama, što joj inače ne bih dozvolio jer stazu treba paziti za skijaše. Dogovorili smo se da danas više nema aktivnosti. Hvala Lana i Atonija na strpljenju i volji!
3. Trčanje oko Bajera
Jezero Bajer je prekrasno umjetno jezero koje se puni drugim umjetnim jezerom, Lepenicom, i nalazi se u podnožju Fužina. Godinama dolazim ovdje i smatram to jednim fenomenalnim mjestom za duševni odmor kroz aktivnost. U 7 ujutro u nedjelju izlazim van s Danom za našu rutinu i spuštamo se kroz trk po ulici dr. Franje Račkog do jezera gdje zapadnom stranom krećemo preko brane u trk oko Bajera. Vani je -1C, a jezero je u svom donjem dijelu zaleđeno, a gornji dio gdje se gnijezde patke i dva labuda je začudo nezaleđen. Krug je otprilike 6 kilometara, nešto više, a kad dodam polazak od apartmana, onda ispadne taman osam kilometara. Već na prvom usponu, taman ispod vijadukta budi se ona goranska krv u meni hladnoća zraka u kojem nije bilo nimalo vlage, govori da je majica suvišna. Ja jednostavno volim trčati bez majice. Pitali su me neki koji su benefiti, je li to kakvo preseravanje, “navući ćeš prehladu”, svašta nešto, no iskreno meni je tako najljepše i jedini benefit je zapravo potpuni gušt. Nosim grijače podlaktica i to mi je zapravo ono najbitnije. Ostalo uživa u blagodatima ove temperature. Tamo nije bilo nikoga u 7 ujutro da bih se producirao, a Dani je tako svejedno što ja nosim, dok god trčimo! Tko nije išao oko Bajera, iskreno to preporučam. Nije zahtjevno, ugodno je u bilo koje doba godine, a unatoč činjenici da ima vijadukt autoputa iznad, vrlo lako se naviknete da je to tamo i moguće je isključiti se od toga. Treba gledati ono što je lijepo i na to se fokusirati. Jedno, nadam se uskoro, optrčati ću i oko jezera Lepenica koje je kao iz nekih razglednica iz Kanade.
4. Kupanac na Bribirskoj obali
Nakon jutarnjeg trčanja, zove me Anita da ona i suprug Mimi uskoro dolaze u Fužine na kavu. Mi taman završavamo pakiranje i spremni smo za šetnju s Anitom po Ličkom polju (ne Lika, već Lič). Ličko polje je prekrasno mjesto za šetnju i meditaciju/molitvu/razmišljanje, ali i razgovor s prijateljima. Puštam pse da trče po livadama, a mi se uz kavicu za van dajemo u laganu šetnju prema svetištu Blažene Djevice Marije Snježne. Sunčano i prohladno jutro s blagim vjetrom no tamo uvijek puše jer je kotlina okružena brdima. A gledam i ta brda i mislim si kako tamo još nisam išao trčati, a vidim i poneku stazu. Vrijeme je za nove staze. Nakon ugodnog razgovora i nadoknađivanja jer se rijetko vidimo, vraćamo se do kuće, stavljamo stvari u auto, grlimo Anitu i odlazimo prema Novom Vinodolskom. Mama i njen muž tamo imaju kuću pa smo odlučili otići provje(t)riti ju i oprobati more. Šetamo tako Bribirskom obalom i dolazimo do jedne male plažice s prekrasnim pogledom na Krk i niže prema Zavižanu i Senju. Prekrasan sunčan dan, temperatura zraka oko 12 stupnjeva, a more je na 9.5C. U usporedbi s 5C Jaruna od prije tjedan dana, ovo se čini kao topla kupka. I za to su me ljudi pitali zašto to radim i da ću ugroziti svoje zdravlje… i opet, svašta nešto. Iskreno, kad god mi se pružila prilika, bez obzira na doba godine, nisam propuštao (ili bar vrlo rijetko) ući u more. Obožavam more kao što obožavam sve druge oblike u kojima se priroda manifestira. Posljednjih skoro godinu dana tuširam se u hladnoj vodi i naučio sam tijelo kako da lakše podnosi nelagodu hladnoće što mi omogućava da više uživam u onim hladnijim danima. Predivno je u moru no nisam bez respekta i nakon pet minuta izlazim van iako bih mogao još koliko je lijepo. A nigdje nikoga. Sam sam u moru. Samo kormorani i ribe. Sinko i ja smo našli kompromisno rješenje da umjesto njegovog kupanja uđe u vodu do koljena. Sasvim ok za njega. Bit će vremena za kupance, ali cijenim njegov interes. Dan je na pola puta, a već smo trčali, dva puta šetali, plivali,… naručujemo odličnu pizzu iz poznate pizzerie Nava u Novom koju nam dostavljaju na kućni prag. Guštamo na osunčanim stepenicama u vrtu uz pizzu i pivu (Matej ipak colu), zatvaramo kuću i odlazimo još malo na šetnju uz more i kavu u Crikvenicu. Treba krenuti u Zagreb.
Svatko je tvorac svoje sreće. Ovisno o mogućnostima, biramo što možemo, no isto tako možemo odabrati kako ćemo gledati na stvari koje možemo i koje nam se nude. Ja biram biti pozitivan i iskoristiti što je više prilika, pritom se koncentrirajući na one dobre stvar, a ne na ono što bih eventualno mogao kritizirati. U ovom članku ne reklamiram nikoga već vam dajem ideje, ali vi uvijek možete napraviti kako vama odgovara. Sve je plaćeno jer je to red. Druženje s ljudima neću nikad platiti niti mislim da je ljudsku iskrenost i druženje moguće platiti. Prijateljstvo nema cijenu i zahvalan sam svima koji su nam ovaj vikend obogatili život svojom prisutnošću. Ja sam hiperaktivna osoba. Ja sam se morao pomiriti s tim, ali i ljudi koji me okružuju. Ponekad mi je teško među ljudima koji ne dijele moje strasti i život vide “običnim”. Meni je život fantastičan. Poligon za nove vještine, nove stvari i spoznaje, nova iskustva, upoznavanje novih ljudi od kojih mogu naučiti. Mogu birati hoću li biti sudionik toga ili promatrač iz “udobnosti” naslonjača. Meni ni jedan naslonjač nije baš toliko udoban da bih radije bio u njemu nego u prirodi. Ovaj put sam okrio neke prekrasne naslonjače na obroncima Hahlića. Takvi su mi jedino dragi. Carpe diem
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 