#240: Dugovječnost… kome to treba i kako to uopće funkcionira?

Danas se sve češće spominje riječ dugovječnost! Čini se kako je dugovječno postalo prilično moderno. Prema nekim teorijama nismo baš nešto strašno napredovali u odnosu na pračovjeka, no produžio nam se “vijek trajanja”. Pretpostavljam za duplo, a to možemo zahvaliti nekom čoporativnom načinu života i brizi jedni za druge, unatoč činjenici da i dalje u 21. stoljeću imamo ratove zbog… tko zna zbog čega. Ja ne znam.

Treba li nam dugovječnost ili nam treba kvalitet življenja? Kako će svijet podnijeti 7,5 milijardi 200-godišnjaka? ili koliko god će nas biti kroz dvadeset godina. Koliko ćemo obitelji promijeniti? Hoćemo li studirati 3 puta? Raditi do 150? Hoće li postojati vrste poslova koje radiš do neke dobi i onda postoje druge vrste poslova? Ujedno, uz ovakav tempo uništavanja prirode i slabo poimanje koliko svatko od nas doprinosi tome, uz nemogućnost opće promjene zbog kontrole i diktata tržišta od strane pojedinaca ili lobija, teško mi je povjerovati da je dugovječnost zapravo dobra stvar za ovaj planet.

Želim živjeti kvalitetno i ta dugovječnost teško da će se dogoditi preko noći. To je isto dio evolucije i trenutno bi mogla biti dostupna samo nekima, boljeg imovinskog stanja jer svijet ne može opstati u trenutnim uvjetima koji vladaju na zemlji. Trebali bismo se potpuno okrenuti proizvodnji prehrambenih artikala koji nikako ili minimalno utječu na Majku Zemlju, proizvoditi čistu energiju i prijevoz svesti na onaj koji je pogonjen isključivo tako dobivenom energijom, smanjiti ili izbrisati glad, manje se baviti svemirskim istraživanjima, a više održivim razvojem na ovom planetu,… još nestvarno puno toga da bi dugovječnost uopće mogla biti ozbiljna tema za razgovor. No to ne znači da treba odustati od te ideje. Ne, nikako! Treba promišljati o tome i živjeti na taj način jer to je jedini način da nam se zdravlje popravi do te mjere da se prosječni vijek produži. No 200 godina ili “makar” 120 mislim da je iluzija još slijedećih 100 godina jer mi se borimo s ratovima i neimaštinom. Ni jedan planet i njegovo stanovništvo ne može opstati u tim uvjetima i napredovati.

Mi danas još uvijek promišljamo kako živjeti dugo iako smo bolesni. Kako bismo se lijekovima pokušali održati u zoni hedonizma, ne shvaćajući kako naše tijelo i naš um u takvom okruženju propada jer nema izazova. Nisam protiv ugode, ako bi netko možda takvo što promislio, ali ugoda bez neugode nije razumljiva. Teško da ćemo zdravlje i njegovu veličinu, bitnost moći ikad shvatiti bez poimanja bolesti. Iskreno ne znam kako bi svijet mogao podnijeti dugovječnost. No istovremeno sam prilično siguran da dugovječnost nije za većinu. Jednostavno nije. Dugovječnost je za one koji rade na sebi, ulažu u sebe, pokušavaju sve kako bi živjeli zdravije i kvalitetnije. To je za aktivne ljude, koji se ispravno hrane i imaju dobre poslove koji ih ispunjavaju,… one koji teže Utopiji, reklo bi se. Pa ipak ne postoje nikakve garancije da bi se dugovječnost mogla ostvariti. Dugovječnost je svojevrsni mit koji koketira sa stvarnošću. Danas se puno o tome govori i piše, jako je pomodno, što ne znači da nije ispravno no teško razumljivo mnogima koji vjeruju da bi se “čudesnim vikend detoxom” to moglo osigurati. To je kao odgoj djeteta. Činiš sve da svoje dijete postaviš na noge da postane samostalan i uspješan čovjek, ali unatoč svim “pravim potezima” ne postoji garancija da će se to i dogoditi. Namjere su dobre, vjerojatno i metodologija može biti ispravna, no možda upravo ta želja da sve bude kako treba, može biti stres okidač za neku bolest koju nismo očekivali.

Bih li želio živjeti 120 godina? Ili 100? Možda 100, jer zvuči cool. Ali na Zemlji nas živi toliko puno i oduzimamo resurse jedni drugima, a uništavamo tolike druge vrste da mi je teško priželjkivati tako dug život. Idite i množite se… hmmmm. Ja sam vjernik, ali sam također realan i ne mislim da nas treba biti tako puno. Previše nas je. I loše smo raspoređeni po zemlji. Kako god, moj je stav da bi nas trebalo biti manje i da bismo trebali kvalitetnije živjeti. Možda bi dugovječnost onda imala smisla. Dugovječnost bez ukidanja vladavine pojedinih lobija koji diktiraju kako bi svijet trebao funkcionirati, potpuno okrenut potrošnji bez promišljanja o konsekvencama njihovih odluka je neizvedivo. Čekati da dođe do “kritične mase” govori da ne razmišljamo o budućnosti, da smo proaktivni, već da pokušavamo “ugasiti požar”, dakle da smo reaktivni. Zapleteni u dogmama i nerazumijevanju noviteta, pokušavamo pronaći instant rješenja kako bismo ostali vjerni ugodi kao ultimativnom cilju života. Nije ni patnja rješenje, ali teško da će nam dugovječnost imati ikakvog smisla, ako nam okruženje u kojem živimo nije kvalitetno i inspirativno. Takav život nema baš pretjerano smisla, zar ne?

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: