Zagrebački Noćni cener živi na novoj adresi. Naravno, pri tome mislim onoj virtualnoj i udružio se s dvije vrlo interesantne kratke utrke u svojevrsno kup natjecanje – sada već legendarnu utrku stepenicama Zagrepčanke te jedna prilično intenzivna utrka koja na momente djeluje puno duže, Zagrebačka milja. Traži se najbolji all rounder, jedina stvar koja se računa je – brzina.

Moj dragi susjed Nedeljko Vereškić ima uvijek dobre ideje. Teško je ne znati za Cener kojim on kormilari već preko desetljeća, ali im tu još projekt Trčaone, škole trčanja i svašta nešto. Meni je posebno interesantna njegova liga Medvednica trail i njena liga koja je pravo trail osvježenje u Zagrebu jer svakim kolom nudi novu stazu i upoznavanje našeg omiljenog brda.

Zagrepčanka 512

Dakle, ja već godinama pikiram na tu utrku i ne vjerujem kako sam do sada propustio osam izdanja. Jednostavno ne razumijem kako je to moguće jer radi se o potpunoj zabavi. Kako je izašla objava za ujedinjavanje utrka pod jednom platformom koj se zove Zagreb.Run, jednostavno sam se prijavio za sve tri utrke – štenge, Milja i Cener. Provjerio sam kalendar i pritisnuo prijavu. Za Cener uopće ni ne trebam gledati kad je jer kad razmišljam o utrkama u godini, osim Kvarner Trailsa serije, Cener je obavezan pa su prioriteti jasni. I tako sam konačno došao na start trčanja stepenicama do 24. kata poznatog zagrebačkog nebodera. Kada bismo govorili o neboderima, kao klincu, to je vjerojatno bio jedini ili bar najpoznatiji. Danas ih imamo više u gradu, ali vjerujem kako je Zagrepčanka i dalje najviša. Za mene je.

Do starta sam dotrčao od doma jer mi je tako bilo najjednostavnije. Em odradim trening, em se zagrijem za ono što slijedi, a do doma imam recovery run. Uglavnom, na startu se srećem s Tamarom kojoj je ovo već četvrti izlazak na poznate stepenice. Došao sam na knap pa osim fotke s Nedeljkom na nisam imao puno vremena za minglanje. Stajem na start i kroz koju minutu raspalio sam do gore. Nema tu puno mudrolije. Kreneš “uzbrdo” i ne forsaš na početku. To je bio moj plan. Rekao sam si dođi do pola i onda dalje daj sve što ima. No problem je što nisam imao pojma gdje je pola. Znao sam da zgrada ima cca 22-25 katova, a noge počnu peći nakon desetog kata. Ništa dramatično jer je to ipak utrka koja traje prilično kratko. Meni je trebalo nešto manje od četiri minute, ali sam do dvanaestog kata došao bez frke. E tad valjda utrka kreće. Rekao bih da nisam dao sve od sebe, nekih 80%, ali bitno mi je bilo držati neki tempo od početka do kraja. I to je to. Na vrhu srećem Elzu kojoj je ovo deveti nastup. Ima ih sve do sada. Lagani razgovor na vrhu gdje nam se pridružio prijatelj Miha pa se spuštamo dolje. Bilo je tu još krasnih ljudi poput Maje i Dalibora, a Miha i ja smo nastavili recovery run nakon utrke. Sve u svemu jedno odlično aktivno jutro na jednom od poznatih zagrebačkih landmarkova uz odlično raspoložene ljude. Jedva čekam sutra!

Zagrebačka milja

Kao klinac sam na tjelesnom bio izuzetno dobar u onim kratkim sprintovima na 60-100 metara. Naravno, ponajviše u svojoj glavi, no odmah ću vam reći da je trčanje milje (cca 1600m) i promišljanje da je mačji kašalj jednako kao razmišljanje o maratonu kao dva polumaratona. Apsolutno nije. Opet sam dotrčao do cilja, ovaj puta mrvu brže nego jučer da se zagrijem, a i kilometar je kraća udaljenost od doma. Fino zagrijan, bio sam možda tek koju minutu pred start, taman da osjetim ambijent, pozdravim Tatjanu, Dadu, Dalibora, Mariju,… sigurno sam nekog zaboravio. Krenuo sam opet polako misleći kako će ostati više energije za kraj no bilo je jasno već na početku kako je to zapravo iluzija pa sam pokušao držati neki tempo koji mi je bio naporan no u posljednjih 300 metara Nedeljko Vareškić, kojem mogu zahvaliti ove fotke ispod me bodrio i vikao “drži do kraja”. I tako, nema što nego do kraja derati koliko ide.

Nisam gledao rezultate jer ih nemam s čime usporediti. Ne uspoređujem se ni sa kim, ali vjerujem da ću zaviriti makar svoju starosnu skupinu. Čisto informativno, iako mi zapravo to ništa neće stvarno značiti. To je bilo to od mene za taj vikend i što je bilo u rezervoaru, bilo je. Super je da su na cilju Milje mjerili šećer u krvi i tlak! Baš slatko. Super je i da sam vidio frenda DR aka Rudhy Rudhy koji je pokrivao događaje fotografijom (nije super da ga nisam skužio na štengama prvi dan, ali jbg, strah me bilo da ne padnem). Super je što se sport promiče na različite načine i prilagođava sve zahtjevnijoj trkačkoj zajednici, a ekipa iz Zagreb.Run to prilično dobro razumiju i još bolje izvršavaju. Naravno, posebno je interesantno što se za Cener ovaj puta moglo prijaviti i platiti odmah u paketu s prve dvije utrke. Nisam dvojih niti sekunde i veselim se trećoj medaljici koja će upotpuniti ovaj mali mozaik. Baš dobar vikend. Žao mi je samo što nisam mogao ostati duže na druženju, ali biti će prilike na Ceneru za nadoknadu!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!