Prije koji dan sam slušao podcast Rich Rolla u kojem je gost bio François D’Haene, francuski ultraš poznat da je do ove godine držao najviše osvojenih UTMB-ova, a sad se Kilian Jornet upario s podjednakim brojem pobjeda – 4. No ovo neće biti o njima dvojici jer ja nisam sportski komentator (a i prilično slabo pratim sportske uspjehe drugih). Ono što me se prilično dojmilo je stav D’Heanea da treba tražiti mjeru i balans u životu. Nedvojbeno je da je čovjek vrhunski sportaš s više nego respektabilnim rezultatima, no on je i otac troje djece, suprug, vinar, ali i prijatelj koji ima potrebu za društvenim životom kojeg zbunjuje kad netko 4-5 mjeseci prije utrke odbija popiti čašu vina s njim kako ne bi pokvario trenažni proces. Ne mogu reći da ne razumijem disciplinu. Razumijem. Itekako ju razumijem i sam sebi često ne želim progledati kroz prste, kako u poslovnim zadacima, tako i u svakodnevnim izazovima koji uključuju i sportsku aktivnost.

No što smo napravili u zoni amaterstva i rekreacije, ako smo se potpuno isključili od svijeta. Jasno je da pred samu utrku, neki poslovni kongres ili ispit na fakultetu, postoji ono isključivanje od svemira kako bismo se mogli fokusirati na ono što nam predstavlja najveći izazov koji želimo maksimalno dobro napraviti. To je apsolutno nužno kako bismo napredovali ili čak zadržali onaj nivo koji sami od sebe očekujemo prije svega ili se od nas očekuje s obzirom na sve što je u nas uloženo. No kad počinje to isključivanje? Naravno da je individualno i prilično subjektivno, ali što činimo kad se okrenemo od svih?

Ostajemo sami.

I to je dobro dokle god smo u tom nekom modu ganjanja rezultata. Poslovnih ili privatnih. Osobnih ili društvenih. Ali nemojmo zaboraviti da prijatelji i obitelj također imaju neku potrebu da nas vide i njih ne treba isključivati ili bar pokušati naći mjeru i vremena da se sve to održi u balansu. Jer što imamo ako stalno jurimo pored tih ljudi za koje tvrdimo da su nam bitni?

Uskoro se približava utrka iz serije koju izrazito volim i vrlo često se dogodi da završim utrku (ne samo tu, već sve) i već jurim dalje. Mislim da jedino Zagrebački noćni cener zasigurno ostajem na afteru, negdje na piću s ljudima s kojim dijelim tu sreću trčanja. Često završim utrku i idem dalje, a zapravo silno želim ostati s tim divnim ljudima koji čine utrku. Upravo slijede ZG1O i Malinska Trail, a za ovu posljednju sam odlučio ostati i družiti se s volonterima i organizatorima cijeli vikend. Jer želim čuti i doživjeti te ljude više od onog hvala pri ulasku u cilju kad primamo medalju. Nema dvojbi da je taj hvala iskren, ali često meni osobno nedovoljna interakcija s ljudima koji su toliko pasionirani u toj ulozi podrške nama natjecateljima. Uvijek negdje žurim. Sad sam rekao da ne idem nikamo cijeli vikend. Biti ću s Majom i ljudima s utrke. I DUT mi je dao malo gušta druženja s trkačkim svijetom. Ne stižemo uvijek sve što bismo htjeli no povremeno je uspijemo.

U svemu treba naći mjeru. Naravno, svako životno doba nosi sa sobom i neke želje i ciljeve na koje se želimo fokusirati ili staviti naglasak. Jasno je da ne možemo svaki dan biti idealni partneri, posvećeni roditelji, veseli prijatelji i nezamjenjivi profesionalci. To nitko ne može. Ili bar ne može sve odjednom. No možda bismo mogli naći balans ili ga bar tražiti kako bismo bili uspješni u onom što moramo i u onom što želimo ili trebamo za sebe, jer je to jedini način da ikako budemo zadovoljni i zadržimo fokus i oštrinu uma. Otvoreni za prilike, bez straha da će se život raspasti, ako nešto ne uspijemo.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!