Povratak s hitne na Rebru danas (ponedjeljak) stvarno mi je bio izazov jer me injekcija uspavala. Čak je i na nalazu pisalo da se zabranjuje upravljanje motornim vozilom. Bicikl je bio mali izazov, na koji sam odgovorio spavancem kao da me netko nokautirao. Čak mi nije smetalo što se Vita (pas) skluplača na trosjedu što inače ne odobravam. Ali čini se da i ja moram postavke koji puta ažurirati. Naime, subotnje trčanje DUT Ethno stazom ispostavilo se da mi je predstavilo do sad najveći ispit u trail trčanju – četiri uboda stršljena negdje iz 11. kilometra, taman na singlici prema Križnom putu. Za mene je to malo i simbolično bilo. Do sad su me uboli razni insekti i načelno, ni to tak strašno, no ovo je fakat zajebano. Pogotovo što imam dva uboda na leđima, jer su mi se podvukli pod prsluk/ruksak. I sve je bilo ok do noćas, kad je počelo naticati, a jutro je donijelo natečenu podlakticu nalik Popaju. Kako god, čini se da ću preživjeti, ali sam odlučio da se neću kockati i sve odradio “po PS-u”.

Ali vratimo se DUT-u, na koji smo Martina, Bojan i ja došli u petak navečer, na ,utrke od 120km u prekrasno okruženje amfiteatra antičke Salone. Maja je tek trebala stići noćnim autobusom zbog poslovnih obaveza. Uglavnom, raspoloženje čudesno. Baklje i bubnjevi, prilično nalik na prizore iz kakvog westerna. Prilično upečatljivo. Prvo naravno naliječemo na Maki, (Iva MG) i osmjeh ne silazi s lica od tog trenutka! S veseljem pozdravljamo domaćine Anamariju i Marka (Hermana), tu je i dragi prijatelj fotograf Daniel Roščić aka Rudhy pa kasnije srećemo Marka Grala, Nikolu Domitrovića, Dane Oparu,… upoznajem neke nove interesantne ljude! Atmosfera fenomenalna! Soparnika koliko ti srce poželi! Nedugo nakon našeg dolaska, kreće utrka i Bojana ostavljamo noći jer je pratio jednog svojeg trkača, a Martina i ja odlazimo na odmor za sutrašnju utrku. Ujutro starta utrka na 56 km na kojoj su se do kraja za prvo mjesto borile Maja Urban i Petra Kulić Domitrović, a naša utrka na 18km kreće u 13 sati.

Budim se ujutro i u 0730 odlazim u more malo otplivati. Jednostavno nije se drugačije moglo. Prekrasno jutro je vuklo u more prije doručka i prije no što pokupim Maju u Trogiru. More toplije nego zrak. Doručak, kavica i sve što ide nakon toga pa po Maju koje se i nije nešto naspavala, ali je plan da nadoknadi na plaži u Omišu dok mi trčimo. Dok smo se smjestili u cilju, kooooonačno dolazi Lidija (Jelić Boras) i mojoj sreći nema kraja! Trčimo istu distancu, no ništa to nije bitno jer postoji ta jedna veza između nje, Maje i mene koja je svoju ostvarenje uživo doživjela u njenom kraju, u Dalmaciji, na utrci Marka i Anamarije na koje Lidija tako s guštom dolazi. I još kaže da ima nešto za nas – čokoladice i kremicu za Maju (kao čokolada je za mene malo). Nemam ja pojma kako smo mi to zaslužili, ali Lidija kreće u pohod projekt prirodne kozmetike i čokoladica. Prefine su. Maja mi nije dala da ih pozobam dok ih ne fotkamo kako treba. Hvala ti Lidija na zagrljaju ponajviše i na tvojoj pozitivi, koju osmjehom i svojom posebnom duhovitošću širiš dalje. Rijetka si ti biljka i treba te držati kao endemsku vrstu! Hvala ti! I veselim se uspjehu tvog projekta!

Kreće zagrijavanje iako je vani ljeto pa zagrijavanje može brzo prerasti u pregrijavanje, što se po Garminu i dogodilo meni. Naime, nakon starta, valjda nakon prvog uspona, moja tjelesna baterija je ostala prazna. Tako je zabilježio Garmin. Ja sam se pravio da se to meni ne događa i samo pokušavao ostati na repu Martini i Nikoli. Izmjenjivali smo se na uzbrdicama i nizbrdicama. Ja bih prebacio na nizbrdicama, a oni bi me opet sustigli na uzbrdicama. I tako je bilo skoro sve do nakon druge okrepe. Prvo sam tamo sprtljao što bih i kako bih, a nedugo nakon toga na ulasku u singlicu, oko 11.3 km, krenuo je rusvaj. Ispred mene je bio jedan muški natjecatelj (frend od Lidije) i Martina. Martina prva prolazi, a nas dvojica počinjemo svoj manijakalni ples uz ubode stršljena! Derem se (ne, ne vrištim Bojane!! LOL ) i pokušavam skinuti prsluk jer se mučko đubre uvuklo između prsluka i leđa i bode me! Ubolo me dva put u lijevi dio torakalnog dijela leđa, u desnu podlakticu i desno uho. Gorim! Baš boli. Ne peče, nego boli. I mislim se riješio sam se insekata koje nisam iskreno ni vidio kako spada, a kad ono, prate te! Nastavim trčati, a Martina me u čudu gleda što mi je. Ona je prošla neokrznuto. Dobro da sam imao šiltericu na glavi da nisam dobio ubod u glavu kao neki (Ivan Toljan i još neke trkačice). Martina kasnije kaže da je i nju nešto opalilo po glavi, ali da nema tragova. Fakat zajebano. Nastavljam dalje prilično potresen i jasno mi je da sad nema divljanja i trčanja. Na meni ništa ne otiće, normalno dišem, no jasno mi je da ako ne smirim puls (koji je btw, uslijed vručine, uspona i sunca divljao uglavnom preko 173) da bih mogao ubrzati ulazak otrova u krv. Trebam se primiriti i nastavljam polako hodati. Utrka je u tom trenutku za mene gotova. Ideja da ću sustići Martinu i Nikolu na nizbrdici upravo se rasplinila. Nestala. Pamet u glavu. Treba doći živ nazad. Pored mene prolaze neki trkači i nastavljamo dalje nakon što smo provjerili jedni druge da smo ok. Izmjenjujemo kratko informacije i nastavljamo prema cilju. Posljednjih dva kilometra kamenjara ide fino i zapravo se veselim cilju. Sigurno sam izgubio 20 minuta od onog što sam vjerojatno mogao, no zdravlje na prvom mjestu. Uspio sam prenijeti informaciju o stršljenima i lokaciji Anamariji i Marku tako da mogu preusmjeriti utrku na neku sigurnu alternativu i to je bilo najbitnije. Mislim da sam ostao pribran unatoč priličnom šoku. Cilje je na vidiku i iz kafića podršku daju Neno Ostojić, Mićo i Nikola, a mrvu kasnije i Lana Ostojić i njena ekipa. Baš lijepo. Rudhy u cilju sa spremnom kamerom. Žao mi je što nisam sreo Mateia Negovetića koji je startao na 56km i veselim se da o tome prokomentiramo u podcastu Bez pauze!

Utrčavam u cilj, gdje me čeka Maja sa zagrljajem! Malo sam ih zabrinuo sve skupa, a ona se taman vratila s hitne na kojoj je skupila Ivana Toljana kojeg je stršljen maznuo u glavu. Nikola i Martina su već završili utrku. Boki me dočekuje također u cilju i pita za zdravlje. Nakon što je on rekao da 3+ uboda stršljena znači obavezan pregled na hitnoj, a Maja me lijepo zamolila da se ne zezam, odložio sam taman otvorenu pivu i pristao. No prvo sam smazao soparnika i drugih delicija u cilju jer tijelu je trebalo. Na hitnoj sam sreo druge trkačice i trkače s istim problemima i načelno svi smo dobili isto – synopen i deksametazon injekciju i otpušteni na kućnu njegu. Vraćamo se nazad u ciljnu ravninu na plaži u Omišu gdje je raspoloženje odlično, no svima je jasno kako je nešto trkača nadrapalo od stršljenova. Svi su zabrinuti i pitaju za zdravlje. Taman u tom trenutku nalijeću Maja Urban kao prva i Petra KD kao druga na dužini od 56km. Njihova borba je bila impresivna i vjerujem da u narednom periodu možemo očekivati još ovakvih “okršaja”. To je jednostavno odlično za ovaj sport. Bravo cure.

Bravo i za Martinu koja je završila peta ukupno od žena i prva od Hrvatica, ako sam dobro shvatio. Odlično i respektabilno. Tu nema kategorija što je zapravo svojevrsni hendikep za Martinu, no kapa dolje za odličan rad pod dirigentskom palicom Bojana Grbića čiji je trkač Matej završio drugi na 120km. Unatoč neprospavanoj noći, Boki se ima čemu veseliti jer je i Josip Toljan na 18km završio peti, što možda nije ono čemu se nadao, ali nije svaki dan ponedjeljak. Puno je tu faktora i vjerujem da može biti zadovoljan ovom sezonom. Ali analize drugih prepuštam njima samima i njihovim trenerima. Nemam takvih kompetencija.

Želio bih reći nešto i o samom paketu DUT-a, bar ovaj dio koji se mene tiće. Nisam bio na kontrolnim točkama, ali rekao bih da je startni paket sasvim lijepo sastavljen. Odlična tehnička majica, finišerska medalje, Bite-me čokoladica zapakirani u lijepu sportsku vreću te solidan ručak u hotelu nakon utrke, uz bogatu trpezu s pivom u cilju. Glazba je odlična, voditelj aktivan, a fotografa na svakom koraku. Okrepe su brze i ljudi uslužni i veselih lica. Lijepo je to! Dan je bio prekrasan, iako sunce uzme danak. Mnogi su rekli kako im je puls išao u nebeske visine, a hlada samo na sjevernoj strani… no tamo su i stršljeni. I ne, ne mislim da su stršljeni nešto na što je organizator mogao bolje reagirati. Tko god trči trail svjestan je, ili bi bar trebao biti kako u prirodi vrebaju kojekakve opasnosti. Od uganuća zglobova, lomova, posjekotina usred padova do napada životinja koje tamo obitavaju. To je jednostavno tako. Nitko to ne može u potpunosti predvidjeti i obećati takvu sigurnost, no zato i potpisujemo da razumijemo kamo idemo. Na to sami pristajemo.

Ideja je bila još nakon utrke otići na Forticu putem via ferata no to smo s obzirom na sve skupa, prebacili za slijedeći dan kad budemo jasnije znali kako se osjećamo jer nije za kockati se na stijeni. I dobro smo odlučili. Uputili smo se prema Martininoj kući koja nas je tako prekrasno ugostila i uz druženje s braćom Toljan lagano smo pretresli i utrku i cijelu sezonu. Boki nam se gasio malo po malo i junački pokušao ostati budan no nije mu uspijevalo baš. Neka, imao je teška dva dana. Ne mogu reći da je nama bilo lagano jer smo svi žonglirali s poslom i vožnjom iz Zagreba, ali vjerujem kako je gubitak noći i sna ipak najteži. Lijepo je to bilo druženje i veselim se ponovnom dolasku. Hoću li ići na koju drugu stazu? Vrlo vjerojatno ne. Ovo je za mene gotovo optimalno, no tko zna što će slijedeća godina ponuditi. Možda poludim i odlučim da je 56 baš ona najbolja dužina. No neću se žaliti. Imam prekrasno iskustvo iza sebe. Jako sam želio doći na neku od Markovih utrka i drago mi je da je to baš DUT. Družio sam se s prijateljima i dragim poznanicima, konačno sreo Lidiju i izgrlio se s mnogima. Bio sam ponovno dio tog šušura trkačkog. Čak sam se našalio kako me ono naše druženje pred utrku navečer kod Martine podsjetilo na one video uratke poznatih trkača kad dijele smještaj. Svi imaju neki svoj fokus, ali ipak su posvećeni jedni drugima na neki način, spremni na zezanciju i čašicu razgovora. U nedjelju smo Maja i ja otišli na feratu i uživali u pogledu na Omiš, dok su Martina i Bojan trčali Mosorom. Pozdravili smo se još jednom s ekipom u ciljnoj ravnini, skupili Martinu i Bojana pa na ručak s Mićom u Skradinu! Mićo je legenda i hvala na druženju i ručku! Za sve one koji možda dvoje, odlazak na DUT – Dalmacija Ultra Trail bi trebao biti sastavni dio trkačkog kalendara jer za svakog se nađe ponešto! Da ponešto!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!