Jedno maglovito jutro šećem Vitu Maksimirom i srećemo Daninu polusestru i na trenutak zastaje dah. To se sigurno neće promijeniti značajno u neko skoro vrijeme. Gubitak Dane ostavio je duboki trag u meni, a ponajviše zato što je nakon njene smrti nekako ostao neki gorak okus da sam mogao biti bolji gazda. Da sam trebao dati više od sebe, ne biti suzdržan,… Bi li Dana bila jednako luda da sam trenirao svaki dan s njom? Da je bila više “službeno moja”? Vjerojatno bi bila bedasta kakva je bila, no možda bi naš odnos bio nešto više da je bila moj odabir. Ali ne dvojim da sam ja bio njen i da sam uživao u naših trčanjima brdima, uz more, šumama ili šetnjama gradom. Nikakvih dvojbi.

No u tjednima koji su uslijedili nakon Daninog odlaska u meni se ta praznina samo povećavala. Praznina od neimanja psa. I dalje sam se prilično opirao ideji da mi nešto toliko konzumira vrijeme, da prolazim ponovno “fazu pelena”, čišćenja dreka i pišaline po stanu na nemogućim mjestima, uništavanja stvari, a u konačnici, pas je i trošak (Dana nije bila moj trošak, već Ana-Marijin). Dizanje usred noći jer se malom psu piški? Dana je obavljala na nemogućim mjestima za koje je trebalo istinske istražiteljske vještine koji put… govorim o onoj dužoj varijanti ponajviše. Kad kažem “ponajviše” mislim da je toga bilo prilično “viška”. Kako god, ideja da se ponovno uvalim u to sve skupa, a nije mi prva gaža, bilo je prilično nestvarno i malo vjerojatno. No otišli smo na more kod Maje gdje nas je dočekala Lena, jednogodišnja njemačka ovčarka Majinih roditelja. Pas koji bi energijom bio gotovo pandan Dani, ali na drugi način. Lena nije pas “iz grada”, već seoski manijak koji živi u idiličnom svijetu kokica, pataka i mačaka u ogromnom dvorištu. Lena nije neodgojena, već je drugačiji pas. Hod uz nogu joj nije previše poznat, ali je draga, dobra i privržena. Ali ono što je bilo fenomenalno da je Matej počeo puno više primjećivati Lenu. Svaki bi se dan igrao i mazio s njom, a ona zna biti koji put kao slon u staklarni. Neobično mi je to bilo. Igrao se on i s Danom i valjao s njom, no nikad ga nisam vidio da je zainteresiran za druge životinje. Ja sam išao trčati s Lenom kad god se moglo s obzirom na vrućine. Kada bih se digao ujutro oko 6, naravno da bi Lena išla sa mnom, osim ako ne bih išao po cesti. Matej je počeo primjećivati i Kafku, našeg mačka kojeg smo morali dofurati na more. Sve u svemu, kao da se spremala nevera, ali to nitko nije kužio.

Nisam ni ja iako sam počeo gledati po internetu pse, što je vjerojatno produkt algoritma na Instagramu gdje sam valjda jednom pogledao video s belgijskim ovčarom (tipa malinois,… jer ima ih četiri tipa), nakon čega su mi počeli iskakati svakodnevno. U konačnici sam prestao pretraživati stranice Salomona za novim interesantnim proizvodima i shvatio da visim na oglasnicima tražeći štene malinois. Nudili su mi se i mladi psi, već izrađeni, na udomljavanje, no shvatio sam da ako ikad budem uzimao psa, da će biti štene jer mora naučiti odrastati uz nas od prvog dana i naviknuti se da živi sa starim mačkom koji nam je drag, odnosno kojeg volimo i ne bismo željeli da jedan jedini feler našeg psa bude upravo činjenica da jede mačke. Alf nam nije trebao. Uglavnom, kontaktiram čovjeka koji prodaje štence i mislim si samo “nemoj mi reći da imaš malu, tamnu ženku”, a on mi kaže… upravo da mu je takva jedna ostala. Posljednja. Nisam želio žutu verziju malinoisa. Tražio sam psa tamnije dlake, prošaranu. Našao sam leglo koje mi se svidjelo (kod Gospića), no cijena je bila prilično visoka s ozbirom da nisam planirao uzgoj već isključivo trebamo ljubimca. I tako ja kažem jedan dan Maji da idemo vidjeti jednog peseka, nakon što sam joj danima pokazivao fotkice štenaca belgijanaca, a ona mi objašnjavala da to nije najbolji način da ne uzmemo psa. Pitao sam i Mateja bi li išao? Oboje su naravno rekli da idemo. Otišli smo do vlasnika štenaca i čovjek kaže da mu je to posljednji pas u leglu i da ju nisu htjeli jer ima jedno klempavo uho, odnosno da se nije skroz diglo no nedvojbeno bude (tako je i bilo u konačnici). Maja me nekoliko puta pitala u danima koji su prethodili da zašto mi idemo “gledati” psa kad sam od Ana-Marije tražio ogradicu za psa i pripremio novce za kupovinu. Bilo je očigledno da ne idemo “gledati”, već donijeti psa kući. Od tog trenutka kad smo ju vidjeli, a i mama joj je bila draga i dobra, povlačenja nije bilo. Pas je došao s buhama doma, kakala je posvuda, a piškila toliko da sam mislio da ima kakvu upalu mjehura jer nitko ne može toliko piškiti.

View this post on Instagram

A post shared by Vita (@vita_bel_mal)

I onda sam shvatio da sam upravo takvog psa trebao. S kojim ću krenuti iz početka i kojeg ću modelirati za sebe prije svega, ali da bude član obitelji s kojim se svi mogu kretati s guštom. Pas s kojim svaki dan počinje u 0500. Pas s kojim svaki dan nekoliko puta radim trening. Pas s kojim ću trčati kad ojača i malo još poraste. Pas s kojim ćemo svi na planinarenja i koji će nas sve izvlačiti iz kuće te držati povezanima jer će ići na čuvanje kad god je netko u home office modu, jer je još uvijek mala i treba češće van. Pas koji je snažan, a istovremeno maza koja spava preko nas troje na trosjedu dok gledamo seriju ili film navečer. Pas koji će svojom pojavom čuvati iako ne treba čuvati nikoga. Pas koji će izmamiti osmjeh, kao što je to činila Dana prije nje, a Luna i Dax prije Dane (i još neki).

Bilo bi super da je ovo tek prvi u nizu članaka o Viti, a njen napredak i avanture slobodno popratite na njenom Instagram profilu. Zašto? Zato što su psi divni. Da, nisu uvijek normalni, ali nismo ni mi. Nisu roboti koji bi trebali slušati komande bez pogovora, već živa bića vrijedna našeg vremena, truda i ljubavi. Za sve one koji su propustili raditi sa svojim psima reći ću da je vrijedno svake sekunde i da se vraća višestruko. Pogotovo oni koji kupuju belgijskog ovčara ili neku radnu pasminu. Oni trebaju mentalni zamor, ne samo fizički. To je zahtjevno, ali pas je čoporativna životinja koja treba jasnu hijerarhiju, a na vama je da budete vođa čopora. Ja možda nisam vođa čopora, ali njen vođa jesam i za naš odnos je to najbitnije. Psi nas oplemenjuju i tjeraju na aktivnost i to treba cijeniti. Premalo trčim trenutno jer puno hodam, ali vjerujem kako ćemo Vita i ja to krenuti nadoknađivati vrlo brzo i veselim se svakom metru u trku prirodom!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!