Dogodi nam se da se smrznemo od straha. Meni se dogodilo nešto slično na usponu na Triglav 2017. U jednom sam trenutku stao na stijeni koja nije imala sajlu via ferate jer nisam znao koji ud bih pomaknuo kako bih napredovao. Pravilo tri čvrsta uporiša nije imalo nikakve veze s tim. Moj strah da ću se prosklizati i iscuriti u provaliju bio je stravičan. Ali to nije imalo nikakve veze s racionalnim promišljanjem. To je iracionalno. Ispod mene je bila staza koja je bila dovoljno široka da čak i kada bih prosklizao, prilično je vjerojatno kako bih se zadržao na njoj. Ono što se dogodilo je da nisam navikao na nešto čemu sam se prepustio, da sam razmišljao o puno previše stvari i to je bilo jednostavno previše za mene u tom trenutku. Ili nije? Očigledno nije, jer sam se sabrao, koncentrirao na disanje i na ono što mogu učiniti kako bih se izvukao iz te vrlo neugodne situacije. Ja jesam bio u problemu, ali sam morao donijeti odluku hoću li biti dio tog problema ili dio rješenja. Moj strah od visine… ili strah od nepoznatog, od boli, od gluposti vlastite ili tuđe, … je moj i nedvojbeno ostavlja trag na meni, no ne želim dozvoliti da me determinira. Ja sam tvorac svoje sadađnjosti i budućnosti.

Takvih bih situacija svatko mogao nabrojati na pretek. No nije iz svake jednako jednostavno izači. Često nas prate duhovi iz prošlosti. Bilo da se radi o nečemu što smo sami učinili ili nešto čemu smo bili izloženi. Mene će uvijek mučiti način na koji moj otac odlučio živjeti… i umrijeti. Nikad mi neće biti jasno, pogotovo od kad sam postao roditelj, kako je moguće propustiti vidjeti svoje dijete da postaje odrasla osoba. To je put kojem želim svjedočiti i što je moguće više aktivno sudjelovati. Uostalom, zato sam želio postati roditeljem – da to budem i uživam u tome, čak i kad je izazovno. Cijela je obitelj bila izložena tom nasilju. I fizičkom i psihičkom pa je sasvim moguće da se to sve skupa jako urezalo u nas, u svakog ponaosob i vjerojatno vrlo specifično jer nitko na istu stvar ne gleda identično. Možda sam označen kao žrtva, no nikad se nisam želio osjećati kao žrtva. Nisam želio da me takvo što određuje. Ali nedvojbeno je da je na mene ostavilo traga. Netko nastavi obrazac ponašanja koji mu je predstavljen kao normalan, netko se odluči izdići iznad toga svega i biti bolja verzija. Netko odluči ostati žrtva i živjeti u strahu, netko odluči drugačije. Naravno, pod pretpostavkom je moguće izdići se iznad toga. Ja vjerujem da jest, samo je pitanje koliko se toga treba dogoditi da bismo se pomakli s mjesta. Povijest govori kako mnogi nisu imali snage… nije ih za kriviti, već učiti iz toga.

Ne želeći ulaziti dublje u vršnjačko nasilje i njegove ekstreme (a istovremeno ne ući u zonu laprdanja i minoriziranja istog), rekao bih da smo manje više svi skupa sudjelovali u vršnjačkom nasilju. Velika većina i kao oni koji su činili čin nasilja, kao i oni koji su bili žrtve toga. Makar na nivou izrugivanja nekome u želji da budem dio nekog društva kojem smo silno željeli pripadati. Naravno da to nije nikakavo opravdanje, no okruženje u kojem smo odrastali tada, u usporedbi s ovim danas, vjerujem da se razlikuje nabolje zbog daleko veće mogućnosti pristupa informacijama. Kako roditelja i profesora u školama, tako i djece. Danas nas manje toga zapravo može abolirati i teško da ćemo se moći vaditi na neznanje. Istovremeno, čitajući knjige Davida Gogginsa (drugu upravo poslušo), prisjećam se i svojeg djetinjstva i ponovno proživljavam neke trenutke, naravno s osobnim odmakom jer sam zreliji, no ne mogu si pomoći, a da ne pomislim kako su me upravo ti teški trenuci učinili ovim što danas jesam. Svaki taj teški trenutak u životu koji me obilježio, označio ili kako god, a koji sam uspio preživjeti i izdići se iznad toga, daje mi za pravo reći da sam izvojevao svojevrsnu unutarnju pobjedu koja mi je osnažila karakter i osjećaj za pravičnost. Nisam se nikad želio osjećati kao žrtva i uvijek sam pokušavao pronaći rješenje svojim problemima. I znam točno kad sam bio bully. Sjećam se tih trenutaka. Nekako vjerujem da ih je bilo vrlo malo, ali ih se sjećam. I danas, 35 godina kasnije još uvijek me progone i silno želim sresti jednu osobu posebno kojoj se želim ispričati. Osobno. Ne porukom. Ali nikako se sresti unatoč pokušajima. Znam da sam bio klinac i da se to čak ni u srednjoj školi nije manifestiralo. Nikad nisam pronalazio zabavu u sprdanju s drugima. Nije mi to bilo zabavno. Da, naravno da smo se svi šalili međusobno se sprdajući, ali sebe nikad nisam našao u tome. I danas ne kužim većinu šala na tuđi račun i gledam ih kao čisto izdrkavanje. A možda sam jednostavno preozbiljan. 🙂

Nisam se nikad tukao, osim na tatamiju, a i tamo smo vjerojatno više radili na mentalnoj snazi i kontroli nego na borilačkoj vještini. Ja bar jesam jer sam uvijek bio najniži i najlakši. Kad imaš puno dvoranu ljudi s kojima bi se mogao fizički sukobiti, nisi baš u prednosti. Svi imamo strahove. Strahovi su rijetko realni i u većini situacija je riječ o tome da nemamo dovoljno znanja i/ili vještina u nečemu. I tu je strah naš saveznik kako ne bismo bili ozlijeđeni ili još gore, izgubili život, no strah nas ne bi trebao spriječiti da steknemo znanja i vještine kako bi rizik postao prihvatljiv. Strah nije nešto što nas treba određivati već potaknuti da evoluiramo.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!