David Goggins je ponovno u žiži! Nije da se izgubio, no vraća se snažno i bez dlake na jeziku kako smo navikli. Knjigu sam odslušao u naraciji njegovoj ko-autora Adam Skolnicka, a na momente se pojavljuju i sam Goggins te njegova majka. Pitanje je kako nekome objasniti tko je Goggins? Ako pitate njega, postoje dva: David Goggins i Goggins! Jedan je fini, koji put cmoljavi i patetični debeljko, a drugi je divljak odnosno savage, badest m… f… , kako sam sebe prikazuje, odnosno ono što sam želi biti.

Za detalje o privoj knjizi, Can’t Hurt Me, slobodno pročitajte moj članak iz linka, a iako se u drugoj knjizi osvrće na neke dijelove iz prve knjige, pokušava ispričati i što se dogodilo između te prve knjige i danas, uzimajući u obzir pandemiju te sudjelovanje u Moab 240 .

This is not a self-help book. It’s a wake-up call….

– David Goggins

Uglavnom, ako netko ne zna tko je, najbolje da zaviri na njegovu stranicu ili ga jednostavno progugla. Gogginsova upornost i odlučnost da neke stvari istjera do kraja je istovremeno zadivljujuća i koji put intrigantna do te mjere da se pitate koji ti kurac to sve skupa treba. Možda meni ne treba, ne treba vama pojedinima, a neki ga potpuno razumiju. Komentari tipa: vidio bih ja njega da ima klince, dnevni posao,… trlababalan, su apsolutno nepotrebne. On ima ono što ima i što mu je život podijelio. Ili za što se izborio. On sam kaže da je potpuno kriva premisa da bi njemu trebalo biti bitnije što ćete vi učiniti s vašim životom. On se neće boriti za vas. Vi ćete se boriti za sebe. Postoji jedino mogućnost da on bude uz vas. Da bude vaš suborac.

I u ovoj knjizi se ne libi dati uvid u svoj život, a audio knjiga je koncipirana tako da između svakog poglavlja postoji mali dio podcasta između njega i Skolnicka, a u jednom dijelu on razgovara sa svojom majkom. To je vrlo osobno. I ne jebe ga iskrenost. Netko bi rekao da je tipičan “vidi mene” tip, no iskreno njega boli jedna stvar što vi mislite o njemu pa je svaka pomisao da je seronja zapravo suvišno trošenje vremena.

Izuzetno je kompetitivan i ne vidi svoje godine ni ozljede kao nešto što bi mu trebalo oduzeti mogućnosti. Potpuno ga u tome razumijem jer smo isto godište. Ne kažem da sam išta nalik njemu iako se mogu poistovjetiti s nekim segmentima njegovog života.

Posebno me veseli izraz evolucija koji koristi po poglavljima. Osobnog sam stava i u svojoj knjizi koja možda jednom i izađe (postoje svjedoci da to to koristim u knjizi, a vjerujem i na blogu), da se ljudi ne mijenjaju već da poneki ipak evoluiraju. Ovo nije neka motivacijsku knjiga. Bar ne neka tipična. Teško da ćete samo tako izaći van i pobenaviti za trčanjem ili čime god. Jer nakon nekoliko koraka će uslijediti prilično razočarenje u vlastite sposobnosti. Goggins je njih svjestan. Potpuno nestrpljiv lik koji je naučio čekati. Introvert koji je naučio biti i govoriti među ljudima. Debeljko koji je postao Apolon. Čovjek slomljenih kostiju koji je završio najteže svjetske ultre.

Ako nešto možete naučiti od Gogginsa, Davida ili tog divljaka kako se on želi vidjeti, da u nama svima leži daleko više sadržaja, emocija, snage i fokusiranosti nego smo sposobni shvatiti i priznati si.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!