Teške tri godine su iza nas. Fakat zajebane. Iako bih mogao reći da je državama u našem okruženju bilo puno teže i restriktivnije. No mi smo i na te restrikcije bili skloni rezonirati na način da je upravo nama najteže. Svakome su njegovi problemi najteži. I ne kažem da svakome ponaosob nije njegova situacija bila teška ili djelovala bezizlazno, no teško da smo realno sagledavali sve skupa. Vjerojatno nisam ni ja.

Pravio sam se da je sve ok. U datim okolnostima, a koje su bile dodatno zakomplicirane Majinom bolešću. Svi smo se trebali posebno paziti. I u konačnici COVID-19 smo preboljeli ovog Božića, manje više uz minimalne ili nikakve simptome. Temperatura jedan dan nije ozbiljan simptom, nemojte me krivo shvatiti.

Ali nekako želim vjerovati da je izuzetno bitno bilo što smo radili prije pandemije i po njenom pojavljivanju. Želim vjerovati kako su svi napori da jedem zdravo, da se krećem na dnevnoj bazi, da spavam koliko je tijelu potrebno, unosim potrebne makro i mikronutrijente, da svoj um oslobodim neminovnog stresa,… urodili plodom da je moje tijelo otpornije. Naravno da ne postoji nikakva garancija. Na ovom svijetu ne postoji garancija ničega. Ne zavaravam se. Danas jesi, sutra nisi.

Ali želim vjerovati da sve što radim kako bih bio oku ugodan leš (kako bi me netko možda mogao sprdati), ima efekta. Jer snažne je ljude teže ubiti, a meni je to dovoljno da me motivira i da se držim zadanog rasporeda. Naučio sam voljeti sebe, a pritom ne biti sebičan. Ljudi to brkaju, a nekako je zdravorazumski ispravno prvo voljeti sebe kako bismo mogli voljeti druge. Čak nas i religija uči da moramo naučiti prvo voljeti sebe. I željeti živjeti. Ali nije dovoljno željeti. Potrebno je raditi, naporno raditi kako bi se sve to dogodilo no ni uz sve naše žrtve i patnje ne može biti garancija. I to je ok. Bilo bi prebedasto da nam svaki puta sve uspije. Ili bar ne iz prve. To bi značilo da to svatko može, čak i oni koji se ne trude dovoljno.

Ne znam je li pandemija prošla, je li utihnula ili uzima zalet za neku novu rundu. Imam osjećaj kako sam opet na početku i kako znam da nastavljam raditi ono što činim već godinama i što daje rezultate. I kad me netko pita kako i zašto, rado ispričam priču o tome kako sam prestao pušiti. Rodio mi se sin i odlučio sam da možda ako ne budem pušio pred njim, on bude imao veće šanse da taj obrazac ponašanja ne usvoji. Odlučio sam kako ću odigrati na sve dodijeljene karte najbolje što mogu kako bih živio uz njega i vidio kako odrasta u poštenog čovjeka i živi život koji je zaželio. Nema baš nikakvih garancija, ali sam ja nekako mirniji jer sam možda napravio sve što sam mogao ili bar većinu toga što sam mogao kako bih sebi i onima koji me okružuju dao više šanse. S pandemijom ili bez nje, kao da mi je svejedno. Dajem koliko imam i trudim se biti jači od izazova koji mi se nameću svakodnveno ili koje si ja sam pak namećem svojevoljno. Uglavnom, ne dajte se. Volite ovaj život, volite i sebe i druge pa si dajte i šanse.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!