Jedan od najboljih opisa ovog sportkog događaja koji nosi naziv Malinska Trail, a dio je Malinska Outdoor Weekenda, dao je jedan od višestrukih šampiona mnogih utrka, posebno u dijelu Kvarnera, David Marot prije same utrke dok smo raspravljali o tome što je slijedeće. Rekao je da je ovo “after” na koji su odlučili doći mnogi, pokazujući koliko su im utrke u organizaciji Kvarner Trailsa značile. Davide, nisi mogao bolji izraz upotrijebiti pa ga ja eto kradem, a ti mi to nećeš zamjeriti. Iako sam imao namjeru doći u petak i ostati do ponedjeljka uživajući u morskom zraku, stvari su se, kako to često biva, promijenile i obiteljske obaveze su postale prioritet. No ne toliki da bih otkazao dolazak na posljednju utrku iz serije Kvarner Trailsa. Prošle godine smo završili tu emotivnu priču, a ove godine je trebalo napraviti “after”, kako je David to nazvao. Moja inicijalna ideja da se utrkujem na 24km pretvorila se u onu kraću verziju, ponesen rezultatima koje sam u posljednje vrijeme nanizao na dionicama oko 11-12km i to je u konačnici bila izvrsna odluka jer mi je od samog početka ideja bila stati na postolje u kategoriji u koju sam eto ušao tek ove godine. To sam odlučio sam sebi pokloniti za kraj. Doslovce dati svaki atom snage kako bih pokušao nešto što je na utrkama Kvarner Trailsa priličan izazov. Znate li zašto? Ekipa 50+ je toliko dobra da je pobjednik te kategorije, g. Simon Strnad, drugi u ukupnom poretku utrke na 14km. Da, taj gospodin razvaljuje već godinama i ponajmanje ga brine koliko ima godina. Ja sam danas bio nagrađen za svoj trud da sam imao priliku stati na postolje (u kategoriji naravno) uz tog gospodina.

Buđenje nešto prije 0500 sati ujutro. Kao ofuren iskačem iz kreveta. Doručak sam još jučer napravio i jednostavno sam bio prilično nabrijan doći što prije u Malinsku. Načelno, sve ide kao po špagi, a nakon dva sata vožnje uglavnom kroz maglu Gorskog Kotara, ušetavam u dvorište hotela Malin gdje ne znam koga bih prvo izgrlio. Zapravo, naravno da znam i to je uvijek prvo što napravim kad dođem, kao i zadnje prije nego odlazim – ulazim bezobrazno u prostor za prijave i grlim jednu po jednu, Marinu, Renatu, Martinu, Đurđu, Ivanu, Ingrid, Mirjanu,… ajme što volim te ljude. Pozdravljam se s Denisom, Darkom, Elvirom, Darijom, Iris i Jurom, fotografima Paulom, Ivanom i drugima, a tek onda dolaze na red prijatelji trkači. Legendarni glas Kvarner Trails utrka i Radija Rijeka, Dražen Zima dolazi kao šlag na tortu. Gotovo svi pitaju gdje je Vita, posebno Renata koja već nekoliko godina uvijek nešto stavi i za nju, kakvu poslasticu. Ja nisam veliki ljubitelj obiteljskih druženja, ali ovakvu obitelj bi svatko poželio imati. Toliko smo se svi skupa veselili da me čak nisu ni ozbiljno shvatile cure kad sam im rekao da moram i broj preuzeti. Ako niste bili tamo, ja vam zaista ne mogu opisati razinu veselja i sreće u Malinskoj. Kika i Bri s bebom… stvarno posebno. U cijelom ovom uzbuđenju sigurno sam izostavio mnoga imena, a nadam se da će ova količina fotografija ipak ponuditi neki vid isprike.

Ima i dva posebna fakina koje uvijek volim vidjeti, bez obzira što unaprijed znam da će me to koštati novaca. Mladi poduzetnički par David & Andrej svake godine smisle neki novi uradak za prodati. Bili su kamenčići, školjkice, buffovi, nacrtane medalje, a ove godine narukvice. Naravno da su bile premale za moj zglob pa sam morao kupiti dvije. I neka sam. Ono što je super je činjenica da ta dva malca odrastaju u ovom posebnom okruženju, u prirodi, okruženi aktivnim i veselim ljudima koji se raduju jednostavnim stvarima… ok, ne uvijek jeftinima, jer trail trčanje nedvojbeno nije najjeftiniji sport, ali o tome nećemo. Ali nisu oni jedini klinci na utrci i to je ono najbolje. Postoji nada da slijedeće generacije možda budu zavoljeli ovo što njihovi starci ili čak djedovi i bake vole.

Ipak, ne želim ostati dužan i reći ponešto o samoj utrci. Nakon Zagrebačkog noćnog cenera i ponekih dobrih rezultata na Medvednica Trails ligi, malo sam se okuražio promišljajući o ideji stajanja na podiju. Mislim si, zašto ne probati? Na utrkama Kvarner Trailsa izmjenjivali su se neki od ponajboljih trkača koje Hrvatska ima. Većina onih koji vrijede su došli makar jednom testirati svoje sposobnosti. Ja se nikad nisam smatrao doraslim toj eliti pa sam potpuno neopterećen dolazio na te “izlaske za odrasle s djecom” kad te iste djece nema, a razlika je što se rano ujutro dižeš, a ne dolaziš doma. I tako sam ja nekako naumio da ću pokušati u kategoriji stati na postolje. Iskreno, jedino iole realno bilo je promišljati o 3. mjestu. Na startu sam se pozicionirao odmah iza onih najelitnijih poput Kruljca i Mandekića pa sam uz sav respekt prema konkurentima odlučio navaliti od prve. Znao sam da nakon cca 3 km kreće makadam, a nakon toga ide singlica s kamenim zubima na crvenoj zemlji. Kako je sve blizu mora, uvijek je sklisko i treba stvarno paziti, a do sada nisam nikad imao problema na toj podlozi no znam da neki s tim imaju problema. I tu sam zapravo nekako zauzeo 4. poziciju (u kategoriji), a onda sam samo pratio jednu žensku trkačicu (mislim da je došla druga na dužoj stazi) koja je ujednačno i zastrašujuće vukla. Prestigao sam ju samo nakratko na tim šiljcima singlice, ali do prve okrepe, gdje se staze razdvajaju me sustigla, a ja u međuvremenu prestigao trećeg (u kategoriji). Ja to naravno nisam znao, tko je treći, a tko četvrti, no nakon gubitka trećeg mjesta na Murterskoj utrci, odlučio sam da ću u istom tempu trčati do kraja. Do najvišeg vrha nakon kojeg slijedi samo silazak pa lungo mare ravnica, nisam pogledao ništa osim koliko visinske ima (iako je minimalna), ali kad sam na Garminu prebacio na trenutni puls i duljinu staze, shvatio sam da trčim u tempu 4:30 m/km što je za mene, pogotovo na trailu, nestvarno brzo. Znao sam da se te sve razlike daju sustići pa nisam dao ni malo po kočnici. Ali baš sam uživao! Jebote pa ja jurim… možda stvarno i završim na postolju! Zašto ne?! I konačno cilj. Dočekuje me Denis s medaljom, a Zima pozdravlja kao da sam Kilian. Da se razumijemo, on tako s respektom dočekuje sve, ali meni se uvijek čini kao da mi pokloni još koju lijepu riječ. Hvala! Denis mi stavlja medalju, a ja mu dobacujem: “Molim te mi provjeri koji sam u kategoriji!” da bi možda koju minutu kasnije mi došao javiti kako sam TREĆI!!! Ja sam zatvorio krug. Ja sam ovu prekrasnu priču nagradio postoljem. Nekom smiješno, nekom nebitno, meni ogromno jer pokazuje da sam ipak nešto naučio, a to je i nekakav moj potpis i zahvala prema svim tim divnim ljudima koji se oko nas jako trude pa da i ja odradim konačno svoj dio kako spada. Izgrlio sam Denisa sirotog pa kasnije i Elvira napao. A tko im kriv… takav sam! Oni su puno zaslužni što sam takav. Jedva sam dočekao Bojana da dođe popiti pivu sa mnom. Još jedan u nizu krasnih ljudi koje danas zovem prijateljima, a upoznao baš na utrkama Kvarner Trailsa. Ova utrka je za one koji vole jurcati. Nema tu nekog šparanja. Nema se gdje šparati. Ovdje nema elevacije koja te izuje, ali ima taman da malo začini. Ovdje samo stišćeš gas i ne diraš kočnicu i konačno sam tako trčao, a dan je bio idealan za to!

Ja sam upoznao sve čari i veselja trail trčanja uz Kvarner Trails. Njima istinski najviše dugujem. Trčao sam ja brdima i kao klinac u srednjoj, u vojničkim čizmama, brijao da sam kakav akcijski junak valjda, što ja znam. No kretanje prirodom na ovaj način za mene je svakako poseban, a moja prva utrka, čak ne znam ni kako je do toga došlo, bila je Hahlići Trail. I to neka poluverzija u odnosu na posljednja izdanja, cca 18km. Robi i ja smo išli na to i otkrili čari natjecateljskog trčanja, iako smo zapravo samo otišli uživati u prirodi kroz trčanje. Ja sam svakako jedan od “dužnika” Elviru i njegovoj ekipi, jer su mi pokazali ljepote trčanja prirodom, prekrasna brdovita mjesta s čudesnom prirodom i još boljim pogledima, ali ono najbitnije je da sam stvorio prijateljstva i poznanstva koje nikad ne želim izgubiti. Mislim da sam daleko od jedinog. Istovremeno, pišući o tim utrkama, rastao sam i kao bloger pa eto već čitate preko 400-ti članak! Za mene je to prekrasno. Hvala, hvala, hvala, ogromno hvala i falit će mi te utrke, ali znam da imam prekrasne ljude na Kvarneru koje mogu zvati prijateljima i koje ću rado vidjeti svaki put kad dođem tamo, a svi znaju da sam tamo često. A možda je ovo tek početak naše priče, neke drugačije jer taman na zadnjem piću prije puta otvorila se jedna nova priča… ali to kad vrijeme dođe!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku Kvarner Trailsa i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!