Što me naučila sportska ozljeda i kako je utjecala na moju rutinu

Odmah ću vam reći kako prestanak treniranja u mojoj glavi nije prihvatljiva opcija, no kad ste “zaljepljeni” za krevet, baš i nema puno opcija. Daljnji tekst nisu upute “kako postupati” već moja osobna iskustva koja ne moraju biti bliska ili odgovarati bilo kome doli meni.

Kako sam već pisao u jednom prijašnjem članku, 2013. sam operirao menisk. Crvi u guzici došli su gotovo treći dan već, a sama činjenica da sam doma, uz sina koji je tada imao 4 godine i stalno nekamo skakao i padao nikako mi nije olakšavala posao jer nisam se smio micati, a kako ne pokušati reagirati ako ti dijete treba pomoć. Moraš mirovati. Užas na toliko različitih nivoa.

Prasica mi često ide na živce, ali spašava me

Imam osjećaj da sad to ponovno proživljavam s ovom kretenskom pandemijom. Jučer sam natjerao sina na sklekove, ring rows i čučnjeve. A taman nam je dobro krenulo s trčanjem kad smo odjednom morali stati zbog potresa, temperature oko nule i jakog vjetra. Ipak, jučer nakon posla (od doma) otišao sam trčati. Morao sam. U glavi mi je zvonilo – nemrem više. Uzeo sam psa i otišao trčati. Ionako se ne družim ni sa kim već trčim sa psom. Barem pet kilometara. nisam trebao čuda. Trebao sam se kretati. Nije mi prvi put da proživljavam “zatočenost”.

Kad sam dakle operirao menisk, taman sam bio u uzletu sa bicikliranjem i CrossFitom. Ludilo! No poštujem doktorske naputke (uglavnom!). 3 tjedna sam mirovao s koljenom. Odnosno u trećem tjednu sam počeo vrtiti pedale sobnog bicikla kako je doktor zamislio. No unatoč mirovanju s koljenom, strašno me veselio powertower koji sam si kupio povoljno od prijatelja. Svaki dan zgibovi i dipsevi te još neke kombinacije. Jednostavno sam morao. Mirovao sam cijeli dan, čitao, gledao telku, ali sam u jednom trenutku otišao u podrum odraditi trening. Ništa spektakularno, no neki trening snage je morao biti napravljen u što kontroliranijim uvjetima. A onda je došao i sobni bicikl kako bi koljeno dobilo mobilnosti. Kad odete kod privatnika to ide puno brže, ali ja nisam bio te sreće iako me operirao najbolji od najboljih, kada je riječ o koljenu. Kako god, svakodnevno sam trenirao i sada se toga posebno prisjećam. Nisam ni slutio da će me ta životna faza pripremiti i za ovu situaciju. To me čak i motivira da nastavim trenirati doma. Ne treba biti nešto posebno, ali moram se kretati. U vrijeme gotovo svakodnevnih potresa, lift mi nije neka opcija pa odlasci na 5. kad kod mene ili nešto više kod drage zamišljam kao trening koji bih inače napravio. Da, sigurno ću pasti u snazi i kondiciji. Tu dvojbi nema. Trenutno mi ide u prilog intermittent fasting pa ne jedem po cijeli dan. Jedem u tom vremenskom razdoblju od 8 sati dnevno i ostalo je voda. Čak ni kavu ujutro ne pijem sa medom (ili šećerom) kako bih ispoštivao da ne unosim kalorije.

Ovo su vremena kad treba biti discipliniran. Radi sebe. Ne trčim sa sinom jer je vani nula, pada snijeg-kiša i roka sjeverac. Osobno meni to ništa ne smeta, a u nekim drugim okolnostima vjerojatno bih to isto mislio i za sina, no ne želim pretjerivati. Pokušat ću mu objasniti kako je tjelesna aktivnost i u ovim uvjetima nešto što je bitno za preživljavanje te da preživljavanje u Fortniteu nije jedina stvar u kojoj se to zahtijeva. Nisam pesimist, ali vjerujem kako će biti sve teže i teže jer nemamo puno saznanja kako se boriti s ovom bolešću. Ali se moj stav da je u zdravom tijelu, zdrav duh nije promijenio. Nije floskula. Na početku jučerašnjeg treninga sa sinom, iskreno, nije bio oduševljen. Insistirao sam na ispravnom izvođenju vježbi – full range of motion. Jedan ispravni sklek je bitniji od 10 lažnih. Sutra ili dan iza, doći će i taj drugi ispravni. Na kraju treninga bio je zadovoljan. Ne sretan, nego zadovoljan. Ali tko je sretan sa svakim treningom. Teško mi je djetetu objasniti moj stav da je snažnije ljude teže uništiti. Ne mislim samo fizički snažnije.

Jučerašnje trčanje mi je pomoglo mentalno. Osjećao sam se sretno. Šest i pol kilometara oko kvarta. Mimoišao sam se s pet ljudi (netrkača) i svi su se pridržavali distance. Nisam ni očekivao ništa drugo. Zbog prijetnje novim potresima, ne ostavljam sina samog doma kako sam znao prije dok bih otišao prošetati psa pa je i trčanje s psom smanjeno. Ali živi smo! Hodam po štengama, ne koristim lift uopće i na poslu radim iskorake u uredu. Danas sam ih napravio preko 100. Možda nije puno, ali je više od nula! Znatno više. Promislite i sami o tome. Neka vam to bude pauza između dva službena emaila. Ili dok vam se ne skuha krumpir… recimo.

Kako god bilo, ne dajte se. Postoji xy načina na koji možete aktivirati svoje tijelo, samo treba aktivirati glavu. Možda nikad prije niste probali kakvu statičnu gimnastiku (joga, pilates) ili niste nikad napravili sklek. Sada je vrijeme jer koliko vidim samo se kuhinjske vještine poboljšavaju. Pokušajte zadržati balans koji je zasigurno narušen. Tko je se oporavljao od kakve ozlijede ili operacije, znat će o čemu govorim.

2 thoughts on “Što me naučila sportska ozljeda i kako je utjecala na moju rutinu

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: