#235: Hahlići Trail 2022 ili ljudi evo me doma

Četvrtak me satr’o. S posla sam otišao ubrzo nakon što sam došao. I to još na biciklu. Prokleto duga vožnja nazad. Ničim najavljena slabost koja je rezultirala cjelodnevnom temperaturom koja je varirala između 38.0-38.5 i koja me prikovala za krevet. Tek nepostojeći. Pa je li moguće da ću ja propustiti Hahliće?! Mirovanje, đumbir čaj s kurkumom, lagana hrana, probiotici i sumanuto mjerenje temperature dva dana držeći moje trkačko društvo: Maja (moja), Branka, Petra, Supa i Mijo u zoni možda idem sve do 0500 ujutro u subotu na dan utrke. Mjerim temperaturu i 36.3. OK, idem! Budim Maju i pakiramo se jer Hahlići su početak mojeg trail trčanja na utrkama. Uopće ne znam kako je ta ljubav počela, ali danas samo znam da je ljubav. Tko je bio na Hahlićima znat će. Tko nije bio, a ostatak mog trčakog tima nije, vjerujem da je shvatio no serija utrka Kvarner Trails raste i danas je dio Golden Trail National Series već drugu sezonu sa svoje dvije utrke na Risnjaku i Učki.

Kiša i opći potop su se prijetili već tjednima unaprijed. U nadi da ću doći i sudjelovati, javljam Elviru da me prebaci na kratku utrku na kojoj do sada nisam nikad sudjelovao, ali ako sam već i otišao na utrku znajući da nisam još na 100% (kao da ikad jesmo), moram biti fer i prema sebi, svojoj obitelji, ali i poslu i ne ludovati. Svemir ima očekivanja od mene i to treba poštivati. Kratka utrka na 11 km. Izletnički ako treba i budi sretan da si tamo. Tako je tekao tok misli. Stižemo prije 0730 u Dražice (s kojih se trči prema Čuninoj Glavi… za krepat!) gdje je start utrke i samo se nižu ljudi, jedan za drugim koje se veselim vidjeti. Elvira gnjavim dok slaže startni luk. Oprosti Elvir, ali navikao sam već na tvoju facu i jebeno sam bio sretan vidjeti te. To znači da sam na utrci! Bojan je na parkingu. Dolaze Jelena i Vanja, sad već startna postava moje Kvarner Trails ekipe. Prilazi mi Denis iz organizacije događaj s kojim izmjenjujem komentare po fejsu. Ljudi me pozdravljaju: “Bok Thomas” kao da sam tamo doma. I jesam. Fakat jesam. Kad te domaćini tretiraju kao svojeg. Maja zna da jesam doma jer je bila sa mnom prvi puta 2019. a ja sam tada već bio u repeticiji događaja. Eto ekipe iz 315 Sjeverozapad s kojom sam se družio prije tjedan dana, no ovaj put bez Marka (sva sreća bila je Rosana! 🙂 ), što ne utječe na njihovu ljubaznosti i veselje. I oni su tamo doma sasvim je jasno jer ih je više nego bilo koga drugoga. Puno se ljudi došlo javiti i pozdraviti kao što sam i ja to činio drugima. Jednostavno to tako dođe samo po sebi. Konačno uživo Igor Bajtl i Maja Urban.

Kavica i rakijica u kafiću, malo hrane (novost za mene) i priprema za utrku. Pražnjenje u kafiću da ne stisne na brdu, raspoloženje ekipe je fenomenalno. Vrijeme se čini da bi moglo držati. Ne miriši na kišu, a Hahlići se odozdo vide čisto, bez oblaka! Da, nije sunčano, ali to je ok, jer kad na Hahlićima zasja sunce, trkačima osim vidika prema… zapravo posvuda, sve ostalo ne odgovara. Vjetar je poželjan, ali ga danas nema. Uopće. Start samo što nije. Thunder Struck ACDCa najavljuje da smo spremni i krećemo. Branka, Petra, Vanja, Supa i Jelena išli su na dugu, a Mijo, Bojan i ja na kratku jer… eto tako stvari stoje danas. I uopće neću dvojiti je li tako trebalo biti. Krenuo sam dobro iako sam rekao “izletnički”, no ovo je kratko i valjda mrtav to mogu. I išlo je. Staza kojom smo šetali dijelom s Elvirom na jednom izletu čini se sasvim trčljiva i ugodna, osim u onih dva kilometra uspona. Shvaćam da je sparno, ali me konstantno dahtanje ekipe iza leđa tjera da idem, da vučem, da čupam, da derem koliko ide. Stao bih, ali ne, ne i ne! I eto nizbrdica! I okrepa! Ideš! Pa tek sam krenuo, a već je okrepa, što znači da ide ona singlica nizbrdo kroz borovu šumu i kroz kamenjar pa na mekanu zemljicu i eto me kod korita što znači kilometar i pol pa cilj. Nisam se stigao zapravo potrošiti, ako što bi mi se dogodilo na 21km staze pa jurcam nizbrdicom prilično suvereno kako sam navikao jer ipak je to moj forte i prestižem neke trkače (neki su mi uzvratili istom mjerom u ciljnoj ravnini… LOL), javljajuć Maji dva kilometra prije cilja gdje sam. Taman ju probudio iz dremke.

Ljudi, evo me doma
Ne dan se ovi put
Nigdi od ovoga stola
(Jebate, nisi lud)


Sve moje želje i grijesi
Najbolje godine
Još su na istoj adresi
Tu kraj nje
Ljudi, evo me doma, doma

Noge me same nose

Ulazak u cilj čini me presretnim. Ljudi evo me doma, rekao bi Gibo. Prije dva dana i ovo se činilo kao znanstvena fantastika pa je i kraća staza nešto što me veseli do neba jer se krećem i još jedna finišerska medaljica utrke Kvarner Trailsa ljulja se oko moga vrata. Nedugo iza mene dolazi i Bojan. Oba smo stragani ove godine. Ne od utrke već od cijelo niza nesretnih okolnosti koje su nam usred godišta proizvodnje i niza nesretnih događaja ove godine onemogućila nastup na dugoj utrci. Ali ipak, tu smo! Grlim Maju! Elvir je tu, grlim i njega i uopće mi je teško sakrivati emocije. Hvala Elvire na dobroj ideji zbog koje se vraćam. Maja i ja dočekujemo sve pomalo. Mijo dolazi s kratke pa odlazimo jesti kako bismo dočekali ekipu s duge staze. Ručak je već standardno dobro organiziran u sklopu sportskog kompleksa gdje se održava utrka: mesni ili vege. Ali i okrepa je danas u dvorani jer se nije znalo hoće li kiša ili ne. Uglavnom, ta okrepa je za 10, a ja ju nisam probao na stazi jer iskreno nije mi ni trebala! Kao i svi volonteri na utrci – HVALA VAM, DIVNI STE! Propustio sam okrepu na Borju pa sam sad malo uz ručak nadoknađivao! Vraćamo se s pivama nazad u cilj na nogometni teren. Čavrljam s Igorom o disanju, parasimpatikusu i simpatikusu te kad ćemo snimiti podcast! Bojan, Mijo i ja analiziramo utiske s utrke, jer eto Mijo je uspio ući u cilj prije prvoplasiranog na dugoj. Manje bitno što je on bio na kratkoj. Ali prije no smo se stigli snaći, u cilj ulazi Maja Urban kao drugoplasirana, a netom kasnije (što smo u zadnji trenutak skužili) u cilj ulazi i Petra kao trećeplasirana. Dolazi i Branka kao šesta žena, a eto i Supe. Jelena i Vanja također ulaze i njih dočekujemo s veseljem. Opet imam milijun fotografija, a još nije ni proglašenje.

Odlazimo u dvoranu na ručak, još jednu pivu i tu zapravo kreće pravi pravcati show u kojem svi imaju svoju ulogu, ali kako kaže Maja (Urban, op.a. imali smo dvije Maje taj dan) a.k.a. Spasiteljica Kruha, “živjele bore smijalice” pa smo pišali od smjeha, a bore ne mogu još ni danas izravnati nikakvom kremom. Hvala cijelom društvu na tome jer uživao sam. Uživao sam u društvu veselih, pozitivnih ljudi koji se bave sportom, a bilo mi je i zadovoljstvo gledati kako s našeg stola 3 dame se penju na postolja. Kapa dolje i za to. Nije to bit sporta, ali lijepo je vidjeti poznata lica na tim postoljima. Supa i ja se šalimo kako naše vrijeme tek dolazi jer smo na izmaku kategorije M35 (op.a. muškarci između 35-50 godina) pa bismo možda kroz godinu, dvije mogli biti konkurentni u kategoriji M50 jer eto on slijedeće, a ja za dvije punimo tu veliku okruglu obljetnicu života. Neka na utrci bude rozih majica koje eto plijene pozornost do te mjere da su se tete volonterke interesirale kako ih nabaviti! I to one tehničke!

Ma meni je činjenica da sam na Hahlićima i da trčim tim prekrasnim brdima nagrada sama za sebe, ali ne mogu biti imun na činjenicu da su moje riječi i moja zaljubljenost u te utrke doprle do drugih i da sad imamo još veću vojsku veseljaka koji uživaju. Petra kaže da joj je svaki segment utrke bio prekrasan, a rezultat govori još više u prilog tomu. Kao ispaljena iz praćke. Mijo je bio znatiželjan jesu li istinite te moje priče i kaže da sve stoji! Ovo je bilo uvodno educiranje. Branka je šesta, druga u WS kategoriji i kaže da je uživala! Moja nježna i draga trkačka partnerica je pravi uragan kad krene. Supa je razvalio i teško da bih ga stigao da sam išao na dugu. Supa, razvaljuješ! Nismo svi teledirigirane rakete poput cura (i dečkiju) s postolja. Svi imamo svoje uloge. Neki su logistika, neki dođu prvi pa grle i fotkaju, neki donose vodu i pivu ili pridrže torbu. Neki voze. Ali svi smo uživali i veselim se novoj trkačkoj karavani u srpnju na Risnjaku. I daj Bože zdravlja za dugu utrku! Želim sve ove drage ljude vidjeti tamo! I još mnoge druge, a eto već slijedeći tjedan nam predstoji još jedno legendarno trkačko druženje na Boroši. Četiri vikenda, četiri utrke. Nekako se posložilo da bude tako. Uz trčanje samo na utrkama (zbog bolova u koljenu, stopalu, bolovanjima,…) presretan sam što još uvijek uspijevam sudjelovati i biti okružen ovako dragim ljudima. Još jednom hvala mojoj prekrasnoj ekipi, hvala organizatoru i svim prekrasnim volonterima! Hahlići 2023. su mi već u kalendaru iako još ne znam datum! Vidimo se!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: