Kako sam okružen fenomenalnim ljudima sličnih sklonosti, svako toliko podijelimo jedni drugima neki tekst, knjigu, savjet ili jednostavno učinimo nešto što motivira ono drugo. Tako meni moj dragi prijatelj Marko Molan svako toliko pošalje neki članak koji misli da bi mi bio interesantan. Nas dvojica dijelimo dosta zajedničkih strasti poput bicikliranja, dizanja utega i planinarenja, ali činjenica da nam se klinci znaju od vrtića i idu zajedno u razred, drži nas zajedno već dugo pa se znamo podružiti i s boljim polovicama u nekom manje sportskom izdanju uz pićence.
Uglavnom, poslao mi je Marko jedan članak u kojem čovjek objašnjava zašto diže utege i što se u njemu promijenilo. Preporučam da pročitate članak, možda ga i podijelite s roditeljima, dakle trećom generacijom jer tiče se svakoga. Moj stav da čovjek nije otok, prilično jasno dolazi do izražaja u ovom članku. Pred kraj čovjek razgovara sa svojim ocem o svojoj bolesnoj majci, gdje ga pita za životne opcije i stanju u kojem se nalazi. Je li sposoban preuzeti brigu? Ili će se jednostavno prepustiti i umrijeti? Postoji razlika između treniranja i tjelesne aktivnosti, a ta razlika se zove – cilj.
Kad trenirate, za pretpostaviti je da imate određeni cilj, dok bi kod bilo koje tjelesne aktivnosti to trebalo biti neodređeno. Ipak, ja na svaku svoju aktivnost gledam i kao na svojevrsni trening, s čime se neki treneri vrlo vjerojatno ne bi složili nikad ili bar ne do onog trenutka kada bi shvatili poantu moje aktivnosti i mojih treninga. A to nekim filozofima možda neće biti jednostavno. Ja ne pokušavam nikoga uvrijediti ili omalovažiti. Upravo suprotno. Stava sam kako rekreativni sport može živjeti bez profesionalnogte da je ovaj drugi apsolutno nebitan u smislu općeg zdravlja populacije. Čini se da što ljudi više prate tuđi sport da se manje bave svojim. Sport dakle nije nešto što se gleda na televiziji, već se aktivno i po mogućnosti svakodnevno ubacuje u naše rutine. Za mene ne postoje podjele, već samo raznolikost kojoj se treba veseliti. Šareno je zabavno, bez obzira koliko voljeli crno-bijeli svijet. Tjelesnu aktivnost treba poticati ne zbog nekih rezultata na tablici već radi njenih dugoročnih pozitivnih učinaka na kvalitet življenja i uživanja u samoj aktivnosti kako. Brojčani rezultati su nebitni. Bitno je samo kako se osjećate nakon tjelesne aktivnosti i što vam ona pruža u vašem svakodnevnom životu. Možete li se sagnuti i podići nešto s poda? Možete li pridržati svoju unučicu? Možete li u slučaju potresa otrčati na deseti kat pomoći nemoćnom i preplašenom susjedu? Možete li izdržati hladnoću na skijaškoj stazi dok svoju jaknu dajete unesrećenoj osobi kako biste ju zaštitili? Ja znam odgovore na ta i mnoga druga pitanja, za sebe naravno. Ali izlaganje tjelesnim naporima nije učinilo samo moje tijelo otpornim… Ili bar otpornijim. Učinilo je da moj um može prihvatiti da je moje tijelo zamišljeno i sposobno izdržati daleko veće napore od onih kojima ga izlažem, do te mjere da uživam u aktivnosti unatoč naporima.
Ono što ja činim kad se bavim tjelesnom aktivnošću, ali i stjecanjem bilo koje druge vještine ili znanja jest da treniram za život!! Kad vam je cilj biti uspješniji u životu i s manje drame rješavati prepreke i probleme koje život stavlja pred vas, onda moja tvrdnja da je svaki trk, svako penjanje na stijenu, svaki odlazak na streljanu ili dobacivanje lopt(ic)om sa sinom ispred kuće, svaki odlazak u teretanu,… zapravo nešto što poboljšava moje performanse i šanse za savladavanje životnih izazova. Vrlo je vjerojatno kako bi se i tu moglo naći nekog smislenijeg puta. U tom nasumičnom kaosu kako se mnogima to može činiti, ja ipak vidim nekog reda. Moje trčanje je davno prestalo biti opterećeno određenim tempom kojim bih ja navodno morao trčati. Moji trenuci u teretani također nemaju za funkciju dičiti se podignutom težinom u benchu. Moje penjanje na stijenu nije uvjetovano time da penjem minimalno težinu 6A. I ništa slično ne očekujem ni od svog sina ili bilo koga drugoga. Svatko je tvorac svoje sreće i svakoga veseli, zabavlja, ispunjava neki njegov unutarnji poriv. Neki ga ni nemaju.
To ne znači da mi je natjecateljski duh nebitan. Kad trčim utrku, želim postići što bolji rezultat, ali prije svega u odnosu na svoje rezultate od prije. Ako mi se pruži prilika da nekog prestignem na utrci, učinit ću to vrlo vjerojatno jer čini se kako nisam baš potpunosti lišen toga. Ali ako ćemo iskreno, neki dan sam s Robijem bio na trećem ovogodišnjem izdanju Jutarnje gelender lige i nikakav poseban rezultat nas dvojica nismo napravili, ali činjenica da godinama treniramo zajedno, znamo koliko tko može je upravo sama sebi nagrada i razlog za veselje. Ono što mi je posebno veselo bilo je bio taj brzinski spust i rokanje po singlicama. Imao sam osjećaj moći! Ne nad planinom ili bilo čime već nad svojim tijelom. To je moja najveća pobjeda. To je rezultat svih tih treninga od prije. Činilo se kao da smo akteri kakve Salomonove reklame ili Instagram videa. Meni bar. Ali najbolje od svega je što smo uživali, a moje je tijelo bilo spremno na taj ekstremni tempo pri kojem jedan krivi korak može značiti ozljedu. Ja ne tražim nikakvu garanciju. Takvo što ne postoji. Ali ako mogu smanjiti rizične faktore, zašto ne?
Ono što konstantno izlaganje naporima i izazovima može izazvati je podizanje praga tolerancije na stres i povećanu izdržljivost, odnosno snagu. Naravno da je moguće ozlijediti se, ali razmislite da svaka mirkofraktura kosti potkoljenice nekog muaitai borca zapravo njegovu kost čini otpornijom na svaki slijedeći udarac. Da, naravno da treba naći balans i jednako paziti na prehranu i odmor, jer iskreno, nezgoda se može dogoditi bilo kada i bez obzira koliko se svi mi trudili to predvidjeti i spriječiti. No nezgode se događaju i ljudima koji žive pod “staklenim zvonom”. Moj je odabir živjeti što je moguće više punim plućima. Bar dok me ta ista pluća služe. I nikad neću biti dobar trkač poput nekog tko sam to radi, ali me veseli činjenica da mogu sudjelovati u mnogim aktivnostima, što me čini i zanimljivijim roditeljem. Pa da! Ja sa svojim sinom kližem, ronim, rolam, skijam, vozim bicikl, igram baseball, badminton, rukomet, košarku, nogomet, šah, treniram snagu, penjem se na stijenu, treniram judo,… pa čak i trčim! Mene je sport pripremio za roditeljstvo na taj način. Izloženost svim tim naporima osiguravaju mi izdržljivost i kad treba cijeli dan provesti u prirodi, na poslu, sudjelovati u kućanstvu,…!
Jedan od najboljih primjera mojeg treniranja crossfita je držanje mog sina na rukama u crkvi tijekom mise. Ni na trenutak mi nije bilo teško. To je razlog zašto treniram! Da mi svakodnevica bude lijepa tamo gdje je drugima drama. Da kad lift rikne ili moj sin kaže da se ne osjeća dobro ići liftom zbog potresa, popesti se na peti, sedmi ili pedesetsedmi kat, a da mi to ne predstavlja životni krah. Jer su mi čučnjevi ojačali noge, a trk uzbrdo ojačao srce i pluća. Lijepo je to kad trenirate za jednu određenu stvar poput neke određene utrke. Lijepo i teško istovremeno jer si namećete određene norme koje zasigurno nije lako doseći. I respektiram svakog tko tako razmišlja i postupa. Treba željeti biti bolji. No moja je želja samo biti funkcionalan da mogu uživati u životu i u onim rijetkim trenucima dati sve od sebe, poput jurcanja nizbrdo Gipsom s Robijem neki dan, Kilian-Jornet-style. Da i kad imam loš dan, kad sam u banani da i dalje mogu više od ostalih za svoju obitelj i svoje najmilije. Da mi dan traje tih 24 sata, ispunjen. Da dođem s puta iz Amerike i odem odmah trčati Zagrebački noćni cener. Da nakon cijelog radnog dana budem spreman biti roditelj i partner. Da budem spreman za život oko sebe.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 