#251: ‘Di si krenula? A ja?

Idem na utrku u nedjelju. Vidimo se nakon cuge s ekipom! Pusa

– prosječna osoba koja trči

Da naglasim odmah u startu, ovaj članak je gender free, jer kod mene ne postoji razlika u pravima spolova. Ni pravima ni obvezama pa je apsolutno nebitno u kojoj ste i kakvoj kombinaciji veze. Svi smo jednaki. Bar u ovom tekstu! Ako i postoji spolno konkretizirani tekstualni primjer, odmah naglašavam da je samo ogledan te primjenjiv na bilo koji spol.

Vrlo vjerojatno bi mi se katkad moglo “prigovoriti” da previše naglašavam da treba živjeti i da treba iskusiti stvari pri čemu ne mislim da treba isključiti razum i/ili dobar ukus pa biti nepažljiv bilo prema sebi riskirajući zdravlje ili jednostavno biti sebični i ne razmišljati bismo li svojim nekim postupcima povrijedili druge. No ako pogledate recimo svjedočanstvo s TEDx talka od Elin Kjos, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti neki booster za učiniti nešto što stalno odgađate, a zapravo ne postoji neki ozbiljan razlog za to. No ovaj tekst je o onim ljudskim faktorima koji nabijaju grižnju savjesti zbog svojih nesigurnosti ili tko zna kojih sve povoda. Ne govorim ni o kome posebno, ali možda bi se neki u ovome mogli naći. Ako vam se čini da vas kritiziram, to je vjerojatno vaš unutarnji glas koji govori da ste nekome omča oko vrata koji put. Ja to samo vokaliziram. Ako niste okusili nešto nalik ovome o čemu pišem, onda ste srećković(ka), no prilično sam siguran da imate frenda ili frendicu koji imaju s tim problema… ako ništa drugo kad vam kao dio svećeničkog poziva dođu na ispovjed.

Obitelj je svetinja i tu dvojbi nema, pogotovo kad imate djecu. Ne kažem da inače nije, ali prilično je život kompleksniji, ne kompliciraniji, kad imate djecu. I za njih bismo se trebali brinuti onog trenutka kad smo ih odlučili imati. Nema se tu puno za nadodati. Željeli ste ih (ili ste to bar prihvatili) i jednostavno djeca trebaju vremena i posvećenosti. I partneri trebaju svoje, no nemojte zaboraviti da smo svi individue bili, jesmo i biti ćemo, bez obzira na okruženje. Svi imamo neke svoje želje, ciljeve i prohtjeve. I ok je da budemo koji puta i malo sebični i želimo sebi nešto što ne možemo s obitelji ili bi nam sveukupni doživljaj bio daleko slabiji nego s obitelji. Kako to misliš? Ljepše ti je samom? Pa jednostavno… trčanje planinama s djetetom u ruksaku definitivno nema taj gušt kao trčanje bez djeteta. Vrlo jednostavno i ne treba tu puno trkeljati i analizirati. Ako vas privlači planinarenje s djecom na leđima, to je super, ali ako ste trail trkač i želite trčati brdima, teško da bi to mogla biti prava “zamjena”. Kompromis svakako i nedvojbeno posebno iskustvo pa koji puta i fenomenalno, no ako su vam kompromisi dio svakodnevice, kao što to čestu jesu, onda je najbolje da svako toliko učinite nešto što ne podrazumijeva obitelj, ako to nije ono za čime idete… poput trčanja brdima.

I često onda dođe pitanje boljih polovica: A ja?

Paaaa… ako možeš sa mnom u približnom tempu, ajmo.

Ali ne mogu.

Pa onda ja idem sam i poslije možemo nešto zajedno. Ili ti možeš nešto svoje.

A djeca?

Pa ti pazi na njih u subotu, a u nedjelju ću ja (ako već nemate neki “baka-servis”).

… quite doable.

Uglavnom, ovo može ići u sto različitih smjerova, a svako podpitanje koje slijedi od partnera koji ne razumije vašu potrebu za samostalnom aktivnošću je zapravo dodatna potvrda da vam upravo to treba. Trebate biti sami. Ne stalno, već u tom trenutku. Ako vam se čini da bi vas vaš partner mogao “isključiti” iz života rastavom, prekidom ili čime sličnim, vrlo vjerojatno ili vi pretjerujete ili vaš partner. Nema druge. Preispitajte se. Ljudi ne bi trebali prekidati radi bicikliranja ili trčanja, već radi međusobnog nerazumijevanja i nepoštivanja. Ali ni rastava baš nije idealno rješenje, a meni bi mnogi mogli reći “da mi je lako jer sam rastavljen pa imam vrijeme za sebe”, što baš i nije posve istina. Ljudi pojednostavljuju odnose koji su kompleksni, a kompliciraju stvari koje su prilično jednostavne. Ja planiram svoje aktivnosti prilično prema rasporedu svoga sina i vremenu koje želim provesti s njim, ali istovremeno u to planiranje uključujem i želje svoje drage pa čak i planove svoje bivše supruge te sve svoje želje za sudjelovanjem u pojedinim događajima i aktivnostima dijelim u kalendaru kako bi se sinkronizirali. Dogovaramo se! Koji puta odemo i svi skupa na utrku!

Naravno ni to nije idealno, ali pokušavamo se dogovoriti. Dogovor je ključna riječ. Ako smo samo sebični, onda nije ni čudo što nam se prigovara. Ako aktivno sudjelujemo u domaćinstvu i obiteljskim obavezama, onda je dogovor izuzetno bitan. Pa čak i kada ste rastavljeni. Nabijanje grižnje savjesti u stilu “Samo je bitno da ti trčiš (nebitno koji je sport)…” apsolutno je neprihvatljiv način komunikacije. Posebno kad su roditelji rastavljeni. Što vas uopće ima biti briga što radimo? Rastavljeni smo. Djeca će jednog dana “suditi” koliko smo dobri ili loši roditelji bili i temeljem toga graditi svoj odnos prema nama, a to često dođe puno ranije no što smo očekivali. Stoga, brinite o tome što vi radite, a ne što vaš (bivši) partner radi.

Netko mora ostati s djecom, iako sam ja oduvijek bio prilično inkluzivan kada je riječ o mom sinu. Gdje god sam ja išao, ako je i on mogao, išao bi. Prilagođavao sam se. Vozio sam bicikl Gorskim Kotarom s njim u sjedalici i pas nas je pratio. Išli smo na Sljeme od kad se rodio valja i nikad problema. Djetetova dob ima prilično utjecaja pa dok su mali, vjerojatnije je da će netko morati ostati s njima dok vi odlučite šalabajzati svijetom kroz svoju omiljenu aktivnost. Naravno, sad će netko reći, evo ga opet on i njegov “ja sam…”. Pa jesam i pišem iz osobnog iskustva, a gledam ljude oko sebe koje (bivši) partneri stalno počkaljuju i gilt-tripaju jer sami nisu voljni ništa učiniti za sebe. Oni su “zadovoljni u svoja četiri zida”. E jbg. Jesam li propustio utrke ili izlete zato što sam preuzeo brigu o djetetu zato što je moja bivša supruga morala na službeni put ili kakvu svoju utrku? Pa da! I što sad. Događa se. To ne može biti kraj svijeta. Uostalom, samo sam imao vremena biti sa sinom više (inače mi nemamo tih problema). Samo se treba prilagoditi. I trening prebaciti za sutra.

F * R * I * E * N * D * S … and my running buddies

Posebno zajebano postane kad odete na svoju omiljenu aktivnost s osobom suprotnog spola. E to zna nastati totalni shit show. Iskreno, većina tih ljudi koji trči brdima ili pedalira nemoguće kilometre, vrlo vjerojatno imaju gpx trag kojim bi mogli potvrditi svoju aktivnost na koju su otišli, a da im je do nečeg drugog, sigurno bi smislili nešto “pametnije” od otišao trčati. Također, to su vrlo često ljudi koji su povezani kroz tu aktivnost, a moguće je da se u drugim stvarima ne bi slagali nikako ili se čak ne slažu, ali kao trening partneri su odlični. Vrlo često je naša nesigurnost u sebe ključ problema. Ja nisam dovoljno dobar nas tjera da zamišljamo da nas naš partner pokušava zamijeniti za nekog tko bolje trči. Apsolutni nonsens. Naravno da se ljudi privlače, no nije sve seksualno ili bar ne treba biti. U ljudskim odnosima postoje i oni prijateljski odnosi, osim partnerskih i poslovnih pa čak i odnosi u rangu poznanika, što je nešto kao mogli bismo postati prijatelji jednom. Ti su odnosi odlični i vrlo svrsishodni jer nisu pretenciozni, a daju dozu društvenog u ono aktivno. Svrhovita nepretencioznost odnosa. Baš mi se sviđa taj izraz.

Raznih ljudi ima i ta raznolikost je zapravo fenomenalna. Trebali bismo učiti jedni od drugih stvari koje ne znamo i truditi se naučiti što više. Trebali bismo biti inkluzivni i uključivati ljude u stvari koje nas fasciniraju, umjesto da im branimo ono što nama nije po volji. Idi i dobro se provedi – najbolji mogući odgovor koji biste mogli dati partneru. Pokazuje razumijevanje i podršku. Imate apsolutno pravo tražiti svoje vrijeme i bez da ste nekome prvo “odobrili”. Želite sretnog partnera u domu, zar ne? Aktivnim ljudima teško je biti doma. Teško! Nije stvar da doma nešto ne valja već da vani postoje tolike super stvari koje još niste vidjeli ili želite vidjeti ponovno. To je tako i nikad se neće promijeniti. Možda se u nekom trenutku to zatomilo, no ljudi se načelno ne mijenjaju. Ljudi mijenjaju svoje navike ili ih prilagođavaju. Netko tko je volio trčanje i biti aktivan s tim se rodio, a samo je bilo pitanje kada će se to ispoljiti! Stoga, idite van i dobro se provedite. Nemojte dozvoliti da vas inertnost vaših (bivših) partnera dovodi u zonu griženje savjesti jer svi imamo pravo na vrijeme samo za sebe. Nemojte biti ni presebični jer čovjek nije otok i ne živimo samo za sebe (oni koji žive vjerojatno ih se ovaj tekst ne tiče) pa nastojte održati harmonične odnose u kojem pokazujete razumijevanje za svemir koji se ne sastoji samo od niza vaših aktivnosti. Koji put ćete ići s obitelji, s partnerima, s prijateljima, a koji put sami. Treba nam svega, ne samo nečega.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: