#144: A nagrada za najbolju utrku u 2020. ideeeee….?

Malo su me iznandili mailovi i objave na društvenim mrežama kako je portal Utrka.com objavila da se traži najbolja utrka u 2020. i kako će se dijeliti statua zlatnog geparda onoj koja bude imala najviše glasova trkačkog tijela u našoj državi. Složit ću se sa komentarom Siniše Marekovića na facebooku kako od svih godina, ova sigurno nije ponajbolja za takvo što. Ono što cijenim kod idejnih začetnika je što su javno napisali da unatoč najboljoj namjeri, njihova ideja nije uspjela i da ju za ovu godinu ukidaju. Fenomenalno! Razlog zbog kojeg nije uspjela je činjenica da su ljudi u cijelom ovom kaosu u kojem nam se država nalazi posegnuli za nečim što je potpuno u neskladu s fair playom – prijevarom. Nestvarno. Netko je više puta glasao za istu ili iste utrke. Biste li trčali i pobijedili na utrci tako da krenete 15 minuta prije svih, a štopanje utrke krene kad svi krenu? Vjerojatno ima netko tko bi tako napravio. Barem sudeći po ono što se dogodilo na ovoj anketi.

Svaka čast na iskrenosti, ali i na dobroj ideji.

Teško mi je ove godine govoriti o najboljoj utrci samom jer malo ih je bilo realiziranih, pogotovo nakon ožujka 2020. Do tad sam imao priliku sudjelovati u odličnoj Zimskoj ligi Japetić te maloj utrci koju baš volim posjetiti, LoveRun na kojoj sam ove godine istrčao svoje najbolje vrijeme na 5km. Kad smo već kod osobnih rekorda, 2020. je počela s poboljšanim vremenom na 5km za jednu sekundu po km na revijalnoj utrci Nova na Savi. Činilo mi se da se jedva krećem, a ipak sam skinuo za 5 sekundi svoje vrijeme. No hvala Branki Žokvić na tjeranju na LoveRunu da istrčim minutu brže tih 5km. Baš je sve djelovalo optimistično. Početak je ponudio i jednu krasnu utrku u mom omiljenom Gorskom Kotaru, Mountain Madness i svojevrsno obiteljsko druženje u blatu i snijegu.

No COVID-19 je imao sasvim druge planove kako se kasnije pokazalo, a potresi definitivno nisu pomogli. Psihoza koja se uvukla u ljude definitivno je bila zastrašujuća. Nije da mi ne bismo mogli izdržati bez uz utrka. Naravno da možemo jer kad ti je egzistencija u pitanju, osobno zdravlje i zdravlje najbližih te sigurnost doma, onda se ljudi lako opredijele za ono bitno. Naravno da je bitno imati i sadržaje u životu koje vam donose zadovoljstvo. To je ono što nam daje snage za sve one stvari koje moramo raditi automatski, poput robota, dosta puta lišeno svih emocija ili ih čak moramo potiskivati kako bismo prebrodili dan. Svatko to doživljava i proživljava na svoj osobni način.

Ipak vratimo se mi utrkama. Ove sam godine silno želio skupiti sve četiri medalje Kvarner trails utrka. Do sad sam bio na dvije (Hahlići i Risnjak) od četiri i baš sam želio to kompletirati. Čak je Malinska koja mi je nedostajala uz Učku bila u igri do samog kraja, no novi val pandemije zaustavio je i to. Nisam imao namjeru svaštariti. Boroša je uvijek na rasporedu jer mi je nekako priraslo srcu otrčati od grada do brda. A i atmosfera je odlična, kao i na svakoj utrci koju organizira Atletski klub Sljeme poput Sljemenskog maratona, Hendrixa i Grawe noćnog maratona. Ovaj potonji je ove godine trebao biti puni maraton. Želio sam to u stilu odraditi, no samoizolacija u koju smo morali kao kontakti je i to spriječila pa sam trčao oko zgrade da bude bar polumaraton. Mislim da su se Siniša Mareković i ekipa opako potrudili da Grawe noćni maraton ipak bude realiziran u nekom sigurnom formatu koji bi Stožer civilne zaštite odobrio.

Želja da prisustvujem u punom smislu kao i do sada dvjema najdražim gradskim utrkama, Zagrebačkom noćnom ceneru i Zagreb Advent Runu, ove je godine izostalo, no prilično sam ugodno bio iznenađen načinom na koji je Cener u tjednima prije utrke, koja je u konačnici otkazana zbog odluke Stožera civilne zaštite, nudio sudjelovanje u trening trčanjima po gradu, nudeći pakete sponzora i ipak neko trkačko družnje uz poštivanje svih mjera tjelesne distanciranosti. Bravo za Cener… odnosno svojevrsni Anti-Cener koji smo ipak nekako istrčali sa startom ispred NSK. Nedeljko Vareškić, organizator Cenera pozvao je na trčanje, neformalno i distancirano kojem se odazvalo samo nas nekoliko. Iskreno, baš sam bio sretan time. Advent Run je ove godine zaista falio. Bio je organiziran u virtualnom obliku no izostao je onaj ushit obiteljske utrke na koju su nas navikli. I Trčaoni i Run Croatia želim sve naj u slijedećoj godini da bude još bolje nego do sada. Vjerujem da oni to mogu.

Nekako sam zbog tog prijavi-uplati-pomakni-odustani-vrati novce načina koji nam se svima nametnuo odustao od prijavljivanja na utrke. Iznenadilo me da se Kalnik trail unatoč novom terminu uspio održati i otišao sam tamo s velikim guštom iz nekoliko razloga. Prvo je što sam želio otići na Kalnik jer znam da je lijepo, da ima i penjalište što mi je posebno interesantno, ali činjenica da nisam trčao trail utrku dugo. Kako sam bio s dragom i sinom, nisam ostao na fešti, ali mislim da je to u ovim pandemičnim vremenima i ok, a posobno kad smo uživali u šetnji do starog grada i hrani u domu. Bio sam i u Trakoščanu gdje se također uspjela održati utrka i to u lijepom broju sudionika.

No najbitniji događaj, što god tko mislio, po meni je zapravo niz virtualnih utrka pokrenutih od strane portala 3sporta.com. Nizom utrka gotovo revolucionarnog karaktera gdje je glavna ideja bila suprotstaviti se letargiji i negativnom stavu, ekipa oko Zvonimira Mikašeka oformila je prvo virtualku Jači od korone koja je bila apsolutni pogodak. Ideja nikako nije bila sprdati se s opakom pandemijom, već pokazati da smo mentalno jači od te predaje. Možda je nekom falilo osvojiti prvo mjesto, stati na postolje ili što god već pobjednici čine, no Jači od korone je pokazalo da svi koji sudjeluju su pobjednici. Siniša Mareković je napravio odlične medalje, kako za ovu tako i za dvije lige koje su uslijedile naknadno: Samo pozitiva i Zimska liga. Teško da je netko mogao zamisliti na početku 2020. da će virtualno biti toliko bitno. Jer budimo iskreni, sve masovne utrke baziraju se na “običnim trkačima”, rekreativcima, sportašima u duši ne po profesiji. Kad ne bi bilo nas, utrke se jednostavno ne bi održavale jer ne bi bile rentabilne. Računica je jednostavna. Ove lige su zapravo bile lišene profesionalaca. Ljudi su slali svoje fotografije i gpx zapise. Možda neki koji su naviknuti ići na utrke nisu ostvarili svoje nove rekorde jer iskreno na pravoj utrci uz konkurenciju i navijače obično daš više. Ali ako gledam kako netko tko voli sport i tjelesnu aktivnost te piše ove članke kako bi potaknuo ljude da žive zdravijim modelom života, onda ne postoji ništa bolje od činjenice da su se pokrenuli i oni koji nikad nisu ili nisu već dugo. Ideja da nekog motivirate da se pokrene s mjesta, da pomakne svoju granicu u nekom vrlo opuštenom natjecateljskom okruženju (kopno vs. kontinent recimo) jer prekrasna. I ako mene pitate, najbolja stvar koja se dogodila za zdravlje Hrvatsku ove godine bile su upravo virtualne utrke Hrvatska trči. Naravno da je bilo još odličnih stvari i utrka na koje nisam planirao otići, ali su drugi išli i hvalili ih. Bilo je tu i hrpa humanitarki i drugih virtualnih utrka. Konačno sam sudjelovao u PlivTrku, hrvatskom proizvodu kojem se veselim u budućnosti, a žao mi je što sam propustio originalni Otillo Race na Hvaru, iako je isti vikend bila i trail utrka u Malinskoj.

No Zimska liga za mene je posebna iz nekoliko razloga. Prvi je što su moji najdraži, sinko i draga sudjelovali oboje, svatko na svoj način. S obzirom na zdravstveno stanje, mislim da je to bilo izuzetno bitno za moju dragu. Svaki vikend 5 km kretanja barem. Sinko je zavolio Simkeove medalje (trčali smo i Digitalnu utrku, ovogodišnju verziju MedvedRuna) pa ga je to privuklo da sudjeluje, posebno uz činjenicu da nema pobjednika već smo svi pobjednici koji smo se pomaknuli s mjesta. No četiri kola su meni osobno ponudila četiri distance: 5 km, 10km, polumaraton i maraton. Maraton mi je falio u “kolekciji” no ipak nije izostao do kraja godine unatoč nemogućnosti trčanja istog u sklopu Grawe noćnog maratona, što mi je iskreno žao bilo. Zimsku sam ligu krenuo s maratonom, istrčanim do Sljemena i nazad doma. Upravo onako kako sam želio. S veseljem sam gledao fotografije trkačke zajednice koja raste i uživa u svakom prijeđenom metru. Danas, na Svjetski dan smijeha, reći ću samo da je virtualni pokret Hrvatska trči moj apsolutni pobjednik za 2020. jer su ljudima dali ono najbitnije – nadu i osmjeh.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa.

Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: